OPŠ 2024: 7. izlet - Vršni greben južnog Velebita

 

Pišu: Martina Krnčević i Hrvoje Nimac

,,…natopljena krvlju, suzama i znojem - Velebite vilo, Velebite suzo …''

Zadnji službeni izlet OPŠ-a 2024. započeo je riječima: ,,Tko preživi, pričat će!'' E, pa preživjeli jesmo pa možemo i reći koju o tome.

Nakon sad već poznatog mjesta susreta uputili smo se u koloni do Velikog Rujna. Kolona je podsjetila na svatovsku, pa su neki upalili sva četiri i trubili tako da se odmah znalo da će biti veselo. A i bilo je, u svakom pogledu.

Kad smo se spremili, poprilično natovareni stvarima za tri dana krenuli smo prema Strugama. Entuzijazam je kod nekih spao odmah na početku jer uspon je pokazao što nas ovog vikenda očekuje. Ali ubrzo smo postigli radnu temperaturu i stigli na Vidikovac taman za slikanje uz prekrasan zalazak sunca. Uz naranče kao osvježenje i pokoju energetsku pločicu mogli smo nastaviti dalje. Taman negdje oko izvora Zanzibar nekako se počeo gasiti dan. Onog trenutka kad se oči više nisu mogle priviknuti na sve veću tamu, jedna za drugom počele su se paliti čeone lampe. Jedno sasvim novo iskustvo, zahtjevnije od onoga na što smo do sada navikli. Došavši do balkona nad Paklenicom ovoga puta mogli smo gledati samo tamne obrise i noć. U jednom trenutku nad nama se pojavio helikopter, svašta nam je prošlo kroz glavu od onog Hrvojevog - da bi mogao krenuti pucati pa do toga da su piloti vjerojatno pomislili da ovi dolje i nisu baš skroz svoji. Budući da je vođa kolone bio Nino, stigli smo do odredišta i prije predviđenog vremena, a sve one koji su ga pratili u stopu odmah smo nazvali 'letačkom sekcijom'. Sklonište Struge nas je dočekalo spremno. Uz malo volje i stiskanja bilo je mjesta za sve. Zaklon od mraka, vjetra i hladnoće na 1400 m nadmorske visine dobro je došao i vrlo brzo glasovi umornih školaraca bili su sve tiši.

Jutro je donijelo maglu, kišicu, guste oblake i hladnije vrijeme, ali to nas nije spriječilo da po dogovoru krenemo u 8, ovaj u 9 sati. Na izvoru Marasovac, koji se nalazi u blizini skloništa, naš voditelj Marko se pobrinuo da nas sve opskrbi vodom. Budući da smo bili u oblaku i nismo mogli uživati u prirodi oko nas, fokusirali smo se na hodanje, ali i šalu i smijeh kako bi nam vrijeme brže prošlo i da se razbudimo. U kabanicama i kapama izgledali smo, kako je Desa rekla, kao berači čaja u Keniji (slika iz galerije svjedoči da je to stvarno tako). I dok je većina nas razmišljala koliko još ima do tog najvišeg vrha Velebita on se stvorio ispred nas, odnosno mi na njemu. Prvi cilj je ispunjen. Svatko je potražio mjesto gdje će se malo skloniti od vjetra i nešto pojesti jer zbog oblaka nismo baš mnogo ni vidjeli. Ali kako to uvijek biva, oblake je zamijenilo sunce i mogli smo uživati u pogledu sa svih strana, potražiti neke upečatljive vrhove i kukove na kojima smo i sami bili. Nakon uživanja u onome što nas okružuje i osobnog zadovoljstva zbog vlastitog uspjeha mogli smo dalje grebenom do Ivinih vodica. Prolazili smo ispod vrhova Šegestin i Malovan te gledali igru nekoliko stjenjaka modrokosa u vrtači ispod nas. Najupečatljiviji dio je svakako bio prelazak preko Zle ploče sa super uskim dijelom kojim moraš prijeći, a ispod tebe se proteže provalija. Noge klecaju od same pomisli, ali tko smije pokazati da nije hrabar. Nakon svega što smo prošli, što je to za nas? Kratko smo odmorili u zavjetrini, a zatim se već umorni zaputili Čičinom dolinom do skloništa Ivine vodice. Tko nije dovukao drvo s početka šume, jer dolje drva sigurno nema, magarac! Odmah smo se prihvatili sastavljanja šatora, sada već kao pravi profesionalci. A već spomenuta, Desa s pomoćnicima, skuhala je najbolju leću s kobasicama. Svi smo se složili da nam je baš tako nešto toplo i tečno trebalo nakon ovakvog dana. Iako, bolji naziv bi bilo kobasica s lećom. Kako se zvalo da zvalo, prijalo je. Možda zbog umora, vlage ili pomisli na sutrašnji dan nismo se dugo zadržali oko vatre, a ubrzo su se jedna po jedna gasile lampe u šatorima našega malog kampa. Svanuo je novi dan, nakon doručka, higijene i postrojavanja baš po dogovoru krećemo u 8, ovaj u 9 sati na Sveto brdo. Vodič je opet Nino, koji nas prečicom vodi do križanja za Vlaški grad. Tu smo malo stali povratiti energiju potrebnu za uspon koji nas očekuje. Što reći? Bilo je zahtjevno, ali se isplatilo. Ovime je ostvaren i drugi cilj. Pogled sa Svetog brda je neopisiv. Dan je bio gotovo bez oblačka tako da smo mogli vidjeti dokle pogled seže. Kako je naš vodič Marko takav kakav je, omogućio nam je čak i pitu od jabuka na Svetom brdu. Još jednom sretan rođendan Aniti koja nas je sve počastila. Kada je završilo slikanje sa zastavom, bez zastave, pojedinačno, skupno, u grupicama i na sve druge moguće načine mogli smo krenuti prema šatorima. Ovaj puta spuštali smo se preko skloništa Vlaški grad gdje smo obnovili zalihe vode. Po dolasku na Ivine vodice uslijedilo je brzinsko spremanje i kao i uvijek u točno dogovoreno vrijeme krećemo preko Martinova mirila do PD Paklenica. Letačka sekcija je preletjela i stigla nama malo sporijima naručiti kavu i osvježavajuće napitke, a poneki su pojeli i 'prvomajski grah'. Leona koja se ovog puta našla u letačkoj, komentirala je da to nije s Božje strane. Vozači su malo ranije krenuli na put do Velikog Rujna po aute, a mi ostali smo još malo mogli odmoriti noge u Domu. Zatim smo se pod svjetlom čeonih lampa i Lokijem koji nas je održavao budnima lajanjem spustili do ulaza u Nacionalni park. A kako su se oni proveli na onoj 'lijepoj' cesti po mrklom mraku mogli smo vidjeti po slikama i live prijenosu iz Desinog auta, a i izrazima lica kada su došli po nas. Vrlo brzo smo se pozdravili i potrpali u auta jer je već prošla ponoć.

Hrvoje N. je za ovu prigodu sastavio čak i haiku, šaleći se da će naš izvještaj biti veoma kratak.

Rujno Struge san
Magla Vagan drugi dan
Sveto brdo - kraj!

Ovime je završila naša školica na mjestu s kojega smo i krenuli – PD Paklenica. Upss! Imamo još i usmeni, pa poželite nam sreću. Ali mi nismo gotovi. Nećemo na ovome stati. Već imamo društvo i puno planova za daljnje avanture po planinama. A uspomene i neka prijateljstva vjerojatno će ostati trajna.

I za sam kraj hvala svim našim vodičima koji su na predavanjima u teoriji objašnjavali ono što smo na izletima primjenjivali u praksi, na znanju koje su prenijeli i svim savjetima. Hvala našoj Ivani što je bila puna razumijevanja, što nas je hrabrila i poticala. I hvala našem voditelju Marku jer nam je sve omogućio. OPŠ 2024. se i službeno odjavljuje.