OPŠ 2024: 5. izlet - Korištenje tehničke opreme
Piše: Tena Havlović
Nakon predivnog izleta na Zavratu sljedilo je nešto malo drugačije. Ovaj vikend proveli smo također u blizini Velikog rujna; na Malom Vagancu...
Kao i svakog vikenda nalazimo se kod interšpara u 8 sati gdje započinje naša avantura. Okupljanje sa školarcima koji nisu iz Zadra bilo je u Starigradu kod Tommyja gdje smo imali priliku obaviti završnu kupovinu namirnica. Nakon prebrojavanja krećemo s kavama u rukama i džepovina punim bombona prema Velikom Rujnu.
Oko 11 sati dolazimo do kampa na Malom Vagancu. Vodiči i iskusni penjači Ivan i Josip odmah kreću postavljati smjer na stijeni duljine 20ak metara, dok školarci u obližnjem Županovom dolcu postavljaju šatore. Prema planu nakon postavljanja šatora zaputili smo se i mi prema stijeni gdje nam je naš voditelj Marko objasnio nekoliko stvari o penjanju te su krenule pripreme. Bilo je postavljeno dva smjera pa su išle dvije po dvije osobe. Unatoč strahovima i nelagodi svi smo uz pomoć vodiča, pojaseva i kaciga uspjeli barem jednom probati popeti smjer, a neki su i više puta. Vrijeme nas je dosta dobro poslužilo sve do navečer. Poslije penjanja uslijedilo je gradelanje i druženje uz vatru oko koje smo se svi skupili kao pingvini jer je bilo dosta hladno. Usprkos jakom vjetru i kišici proslavili smo rođendan jednog od školaraca te smo uživali cijelu večer. Noć je bila burna no svi su se uspjeli naspavati neki malo više neki malo manje :).
Sljedećeg jutra buđenje uz neočekivane sunčeve zrake, vedro nebo i snijegom pokrivene vrhove. Naravno moram spomenuti Kangu (predivan pas koji je cijelu noć i jutro bio s nama pa je čak i dobila novo ime).
Ujutro slijedi pakiranje šatora doručak s ekipom i spremanje za sljedeći izazov..Bojin kuk. Unatoč vjetru i hladnoći na izletu je ostalo šest školaraca i tri vodiča... Na Velikom Rujnu kod crkvice smo se našli s vodičem izleta Adijem i njegovim neumornim psom Lokijem.
Oko podneva krećemo prema Bojinom kuku. Nakon nekog vremena dolazimo do predivne udoline podno završnog uspona na vrh gdje radimo pauzu i srećemo dvoje poznanika, također planinara. Nakon malo duže pauze odmorni krećemo na preostali put prema vrhu koji je trajao 20ak minuta. Ovaj dio bio je malo zahtjevniji no ništa što nismo mogli izgurati te smo tako svi i Loki došli do vrha. Na vrhu smo se fotkali uživali u pogledu te brzo pobjegli od bure.
Istim putem vraćamo se do udoline s početka uspona no za povratak smo odlučili ići na drugu stranu da bi napravili kružnu turu(kako nam se sile ne bi sudarale). Cijelo vrijeme nam se pružaju predivni pogledi na stijenu kuka i naravno na Jagin kuk;).
Ubrzo radimo i zadnju pauzu pored predivne vrtače s pogledom na more i Bojin kuk. Završni dio našeg puta prolazimo i pored skloništa u stijeni i idemo prema Rujnu.
Iako pomalo smrznuti i umorni uspjeli smo dogurati do auta, gdje nas je u Lucijinom autu čekala velika čokolada koja nam je svima dobro došla nakon cijelog dana.
S Rujna nas smrznute i oprane burom, no ipak zadovoljne ispraća zalazak sunca i pogled na Višerujno. Ne bi to bio potpuni izlet da se nije otišlo do Dinka na kavu, pivu ili cedevitu (kako tko može i voli :)).
Do sada su izleti bili odlični no ovaj je za mene bio najbolji i pun novih iskustava i pomicanja vlastitih granica. Hvala svim školarcima i vodičima na još jednom predivnom izletu i veselim se sljedećim vikendima i novim pustolovinama.
