OPŠ 2022: 7. izlet "Greben (te u glavu) 1. dio"

 

Do Rujna prva-druga,  a onda do Struga

 

Uvertira:  Kolona vozila vijuga prema Rujnu sporo, brzo neće, sigurno. S visinom se otvaraju i vidici prema moru, nude se pejzaži; ali vozači se ne obaziru, njihovo je pogled prikovan za zahtjevnu cestu koja sebično traži stopostotnu pažnju.  Kamenčići frcaju, motori stenju dok nas penju, podvozja stružu, grebu i sve nam po spisku…Nisu to terenci. To su, uglavnom, uljuđena, fina gospoda. Da mogu govoriti, možda bi rekli sljedeće. “U redu, ti voliš planinariti. A jesi li me pitao volim li ja? Jesi li me pitao želim li se truckati i skraćivati svoj životni vijek u ovoj vukoje…je…je…je…“

Istina, već neko vrijeme razmišljam o terencu. Zato i kružim u večernjim satima oko jednog auto salona tražeći propuste u osiguranju. 

Rujno: “Hej, kamo ćeš ti sad?  Jesi normalan?  Prvo si me izmučio, jedva na gumama stojim, pogledaj me na što ličim - prljaviji sam od politike, a sad me još i ostavljaš samoga ovdje u nedođiji. Kakav si ti to čovjek?“
Govorim mu da će sve biti u redu, da je takav plan izleta i da ću doći po njega u nedjelju navečer. 
„U nedjelju navečer? ? ! !  Radije me prodaj za dijelove! ! ! “
Tepam mu da se smiri, da neće biti sam, da ovdje ima još automobila koji se osjećaju jadno i izgledaju gadno, i da će ga oni sigurno razumjeti. 
Tada je zašutio i uvrijeđeno mi okrenuo gepek iz kojeg sam izvukao ruksak. 

Bio je petak, večernji sati. Krenusmo. Nema druge, pravac Struge. 
Nismo odmakli ni stotinu metara kad su iz nekog ograđenog prostora gostoljubivo izišle nekakve životinje koje sam po lavežu i režanju svrstao u pse. Inače su veličine magarca. To su bili kangali. 
Na prvi pogled shvatiš zašto se ne plaše suprotstaviti vuku ili medvjedu. Gazda ih je dozivao, ali oni su ga slušali kao i mene učenici za vrijeme velikog odmora. Dakle, nisu. 
Dunja mi je šaptom koji se pozicionirao između straha i iskustva savjetovala: “Samo koračaj…samo koračaj…“ Ja ni do šapta nisam mogao doći. U sebi sam moljakao Boga i onu grdosiju desno. “Ne prilazi, dražesni.  Ne prilazi, miško mali. Neću ti ja ništa. “

Prema Stražbenici

Od Rujna do Stražbenice put prolazi šumom. Večernji sati+šumska staza=ugodno planinarenje. Vjerojatno istina, ali ne i te večeri. Kao da se sva velebitska sparina izmorena od sebe same odlučila odmoriti u hladu. Čelo mi je proplakalo i prokapalo. Sjetio sam se kako treba piti i kad nisi žedan. Samo što tada nisam stigao ne biti žedan…pa sam, eto, pio jer sam bio žedan. Ni na najpustopašnijim feštama nisam nagnuo bocu toliko puta kao te večeri do odmora na vidikovcu. 

O vidikovcu neću puno jer ostavlja bez teksta. On cilja i puca prema zapadu naširoko, no u prvom mu je planu Rujno. Taman se događao zalazak sunca. I svi smo slikali…slikali i slikali…Prava mala likovna kolonija. 

Nebeska čeona

Morali smo krenuti. Kao što je već rečeno, pravac Struge, nema druge. Nestanak sunca je značajno smanjio vidno polje. Počeli smo paliti čeone. Ali naš vodič Adi je rekao da ih pogasimo i dopustimo očima da se naviknu na tamu…I bi tako!  Mjesečina je od noći činila dan. Nebo je upalilo svoju veliku čeonu. Koliko li je AAA baterija bilo potrebno?  Bilo je to jedno od onih iskustava koje se opisuje kao čarobno, nezaboravno…nesvakidašnje,  svakako. Manje se priča kad se hoda noću ili smo jednostavno šutjeli zbog dojma. Ne znam. Ali znam da mi se u sjećanje utkala slika skupine silueta koje se bezglasno uspinju na Buljmu. 

Spomenut ću i Zanzibar, mali izvor koji zna i presušiti, no bio je milostiv i izdašan pa smo se opskrbili velebitskom vodom čiju kakvoću potvrđuju i vodenjaci, sitni daždevnjaci koji očito vole plivati. Tada sam ipak upalio vlastitu čeonu i pažljivo promotrio bocu. Nisam htio progutati dokazni materijal kvalitete tekućine. 

Prije samog prijevoja pauzirali smo na tzv. pločama. Što se mene tiče, jednom od ljepših vidikovaca u nacionalnom parku. Iako je konkurencija velika. Inače su te ploče bijele, a tada su, pod mjesečevom glazurom srebra bile još bjelje. I opet tišina, šapat, blagoglasje…i uživanje. 

Svjetla nad nama, svjetla pod nama. Zviježđa na nebu, zviježđa na zemlji. A s jednima i drugima je isto. Ili ih znaš smjestiti i imenovati, ili nemaš pojma pa za tebe ostaju jednostavno-zvijezde ili još jednostavnije-svjetla. Srećom, pored mene je znalac. Upućuje me: ono je zviježđe Jasenice, ono istočnije zviježđe Karin Donji, ono povrh Karin Gornji…a ono što žmiga nije avion, već vjetrenjače…Eto, uvijek nešto možeš naučiti. 

Prelazimo Buljmu. Bura. Ništa strašno, ali bura. I kad je nigdje nema, ovdje je ima. Međutim, čim „izravnaš“ prema Strugama, ostavljaš je za sobom. Tako je bilo i te noći. 

Struge

Do planinarskog skloništa Struge dolazimo dosta kasno. Odlučujemo spavati u njemu bude li mjesta. Imamo sreće, prazno je. Ne, ipak nije. Unutra je jedna osoba. Tutankamon. Spokojno počiva u svojoj faraonskoj vreći. Trudimo se biti tihi i etični, ali to nije uvijek jednostavno. Tutankamonu očito ništa ne smeta. Spava kao top, top, topčina. 

Uskoro se za spavanje ili bar pokušaj spavanja odlučujemo i mi. Uguravamo se u sklonište. Svatko pokušava naći mjesto pod suncem. Uglavnom, pronađeš nešto, ali ubrzo shvatiš da je tvoje tijelo veće od mjesta koje si našao. Nastojiš se što kvalitetnije skvrčiti. Lijevaš dvije litre u bocu od litre. Prelijevaš se po svojim susjedima, i oni po tebi. Nečiji nožni palac ti je u uhu, ne znaš čiji je, samo znaš da nije tvoj. Kaže se: kao sardine u konzervi. Ma…što kao sardine u konzervi! ! ! Sardinama u konzervi je komotno! ! ! 

Pokušavam zaspati. Odmah iza mene ravnomjerno diše Tutankamon. Evo, sad se nešto vrti…evo, sad i mrmlja nešto nerazgovjetno, hijeroglifski… Razmišljam nismo li poremetili njegov stoljetni san provalivši u piramidu, neće se valjda sad neka drevna prokletstva sručiti na nas…San neće na oči, neće pa neće…Više nisam siguran šuškam li ja pokušavajući se namjestiti ili je to moj susjed, svi smo kao pospajani u jedno veliko tijelo. Negdje pred zoru hvatam san. Nisam siguran je li to bilo više od 20 minuta. 

Otvaram oči. Njega nema. Nema ni sarkofaga. Ustajem. Izlazim van. Tutankamon pred skloništem na kuhalu podgrijava doručak. Poželim mu dobro jutro. On meni: “Mmmmmmmm…. “

Palim cigaretu i mamurno buljim u nebo.  Odjednom čujem nešto kao „grrrrr…mrrrr…ufff…uffff…. mmm…buuuu…“. Okrećem se prema njemu. On me gleda. Ponavlja. “guu…grrr…fufufu…buuu…“. Kužim samo da nešto negoduje. Onako blijed i nikakav dajem mu znak da ga ne razumijem, sliježem ramenima, širim ruke i procijedim: “Ne kužim vot ju spik meni. “A onda iz šume onomatopeja istrči riječ-sigaret, sigaret, te istovremeno namusi usta i mahne nekoliko puta rukom ispred lica. Shvatio sam. Smeta mu dim. I odem malo dalje. 

Pušim i mislim se, zamisli da opet počne. Što ću? Spustiti se do Starigrada, popušiti u miru i vratiti se. 

No, ajde, to se nije dogodilo. Ali anegdotu prilažem za raspravu o planinarskoj etici. 

Mini bajka „Martinica i medo“

Martina je moja školska kolegica. Ona ima lijepe velike oči i osmijeh koji uspješno parira očima. Taj osmijeh nenamjerno otkriva zube dostojne reklame za najskupocjeniju pastu. Lice joj zrači nekom blagošću i nježnošću pa i odgovara da je u našoj WhatsApp grupi imenovana umanjenicom Martinica. Kosa joj je plava, ravna…i tako…ima nos, uši i blabla. Ali najvažnije je za ovu bajku da ima velike oči. 

Probudi se, dakle, Martina i iziđe pred sklonište ne očekujući ništa posebno. A onda u daljini primijeti dimne signale. To je bila njena baka koja joj je upravo poslala poruku da je ostala bez wc papira. Ne čekajući ni trena Martina zgrabi wc papir i pohita k baki. U šumarku kraj kojeg je prolazila nekad je stolovao vuk, a onda je jednog dana zbog nedostataka Crvenkapica jednostavno odselio. Tek se nedavno u taj napušteni šumarak uselio jedan trapavi medo koji u cijelom svom životu nije vidio nijednu Crvenkapicu, a bogme ni Martinu, Martinicu. Vratimo se njoj. Ona je bezbrižno koračala, pjevušila i prebacivala wc papir iz lijeve u desnu, pa iz desne u lijevu…A onda kroz njenu plavokosu glavicu projuri misao o tome da bi bilo dobro testirati wc papir jer ne može baki koju toliko voli donijeti baš bilo kakav papir. I tako naša glavna junakinja čučne i krene s predradnjama za testiranje. No baš u tom trenu u prostor za testiranje bane onaj trapavi medo. Pogledi im se suočiše. 

Martinica, ne zaboravite, ima velike oči, koje su,  uslijed specifičnosti radnje koju je izvodila postale još veće; a kad je još vidjela i medu, narasle su do nevjerojatnih razmjera. Medo koji u cijelom svom životu nije vidio nijednu Crvenkapicu, ni Martinicu…također nije vidio ni onolike oči. Da je bio hrabar kao vuk, vjerojatno bi pitao: “Martinice, Martinice, zašto imaš tako velike oči? “Ali nije bio hrabar, i nije pitao, već se silno uplaši i šmugne kroz grmlje. Martinica zaboravi u trenu na baku, wc papir i sve te pohita natrag k skloništu vičući-medo! medo!  

Poslije su ga kao išli tražiti, ali uzalud. S obzirom na strah koji je pretrpio, on je, po mojim procjenama, već bio na Dinari. Pouka bajke se poklapa s onim što piše u knjigama: životinje se plaše ljudi, posebno ako ti ljudi imaju velike oči. 

Nakon toga događaja spremili smo svoje stvari i uputili se prema grebenu. 

P. S.  Pjesnička sloboda mi je dozvolila da napišem kako sam ostavio auto na Rujnu. Međutim, nisam. Napravio sam manevar na kojem bi mi pozavidio i Erwin Rommel, Pustinjska Lisica. 

                               -nastavit će se-