OPŠ 2022: 6. izlet "Crnopac - Bivakiranje"

 

Ovaj izvještaj podjeljen je na dva djela, po danima i autorima!

1. Dan

Piše: Hrvoje Dukić

a) „Najteži ruksak je prazan ruksak“…ma malo sutra!

Što ponijeti u planinu? Na to sam pitanje, hvala Bogu, uvijek imao odgovor…. Doduše, krivi odgovor. Tako je bilo i to jutro prije odlaska na naše, sada već tradicionalno,  sastajalište. Htio sam probuditi susjeda da mi pomogne odvući ruksak do lifta, no ponos nije htio ni čuti. Tepao sam liftu da izdrži, da je prizemlje blizu…Na izlasku mi se učinilo kao da ga čujem kako hvata zrak i govori: “Hrvoje, pa… ti… zaista… nisi… normalan…“

Kod Interšpara preuzimam još malo mesa i vina jer što je to meni, neš ti!

Logorovanje u Županovu dolcu nas je malo zbližilo i raskrililo pa smo slično htjeli ponoviti i na Crnopcu. Čitaj: roštiljsko blagovanje i zalijevanje tog blagovanja. 

Vozili smo „starom“ cestom i nakon tunela Prezid na desnom odvojku parkirali auta. 

Vesna je stajala na blagoj uzvisini i odrješito dozivala nestašne školarce. Trebalo je krenuti. 

Brat bratu, od moga auta do te uzvisine nije bilo više od deset metara zračne linije. Prvih pet metara sam disao na nos, a sljedećih pet sam prebacio na mode-usta. 

A onda uspon. Vrag je odnio šalu u nepoznatom smjeru. Ubrzo mi ni usta nisu bila dovoljna. 

Ponos je htio nešto reći, ali sam mu odbrusio da šuti i da je glup. Vesna je svojim okom sokolovim i intuicijom drevnog trapera prva shvatila da nešto nije u redu. A onda me je u stilu policajke, kao da je racija u pitanju, pitala što imam kod sebe, da vidimo!!!

Počeo sam izvlačiti stvari i shvatio da sa sobom nosim, osim gomile stvari koje uopće neću iskoristiti, i jednu omanju vinariju. Vesna se križala lijevom i desnom. Vjerojatno bi sa svih petnaest da ih toliko ima. A onda je uslijedila preraspodjela!Živjela preraspodjela!

Neke je dopalo nešto vina, neke nešto mesa, neke šator;a posebna zahvala onima koji su preuzeli trosjed i zidni ormar. 

Mogu reći da od tog događaja bolje razumijem ptičji svijet. Mislio sam da ću odletjeti do Ćelavca. Kako bilo, zaključak je- kad ideš na planinu, ne moraš nositi planinu. 

b) Općenitosti

Crnopac je jugoistočni dio Velebita. Pravi speleološki raj. Tako knjige kažu. Ne mogu se oteti kontrastu: mitologije u podzemlje smještaju pakao, no sasvim sam siguran da se Marijan Buzov s time ne bi složio. Za njega i njemu slične to je uistinu raj.  Mi smo uglavnom uživali u njegovim nadzemnim ljepotama. Crnopac je reljefno šarolik, nesebično nudi sve i svašta: šumu, golet, kuk i klanac, vrtaču i škrapu…Surfali smo njegovim okamenjenim valovima obrušavajući se u ponikve i izlazeći iz njih, pa opet…i, naravno, opet…

Zaustavit ću se malo na vidikovcu. Na vidikovcu zastanemo i kad planinarimo, pa zašto ne i u tekstu. Dakle, odjednom ti pogled pukne na Liku. Gračac, jezero Štikadu(valjda se tako zove, neću sad guglati), Krbavsko polje u daljini i na svašta još nešto što ne znam imenovati. Ali zna Vesna. Ona u maniri geografa s doktoratom Južni i istočni dio Like rendgenski snima krajolik i ne samo da nas upućuje u imena vrhova, već izvještava i o najmanjim tektonskim pomacima u reljefu. Hvala na tome, Vesna. Naravno, uz zahvalu za nošenje vina. 

c) Planinarsko sklonište Tatekove družine

Ovo je sklonište , onako, što bi se reklo-dobrostojeće. Miriše na izletište. Sve je pri ruci. 

S blago podignute terase kao s palube broda gledaš kako okamenjeno valovlje Crnopca odlazi dalje, prema obzoru. Jedan od naših vodiča, reći ću da je to bila Vesna, iako nije, ali obećao sam joj da ću je spomenuti 22 puta pa ću sad bezveze nekoliko puta napisati Vesna, Vesna, Vesna, Vesna…dakle, Vesna je iznijela teoriju kako dobre namjere ne moraju nužno uroditi dobrim posljedicama. Naime, blizina ceste te uređenost i ekskluzivnost skloništa, utječe na, nazovimo to tako, neselektivno planinarenje iliti turizam s manjkom planinarske etike. Mnogima ujutro nakon lumperaja nije ni do čega, a kamoli do skupljanja vlastitog smeća. 

Toj ekskluzivnosti skloništa doprinose i lijepi hiperrealistični kipovi životinja  koje žive na tom području. Muzej na otvorenom, stalni postav. Ukoliko rastreseno šetaš okolicom, moglo bi ti se dogoditi da vrišteći pobjegneš od najobičnije skulpture. 

d) Poučna staza Mali princ    

Dosad ga nisam spomenuo, ali sad ću. To je naš visoki svećenik. Uvjerljivo najsporiji vodič Zadarske županije, a mislim i šire. On je najzaslužniji za to što smo tako polagano i pomno prošli stazu Mali princ pamteći je do sitnica. Stavili su ga za „metlu“, ali zadnji školarac u koloni je ubrzo shvatio da ga „metla“ ne može pratiti pa je on preuzeo ulogu „metle“. Stazu mogu odrecitirati od početka do kraja. Čekajući visokog svećenika da se dovuče stigao sam imenovati svaku škrapu na koju sam naišao. Bez obzira na to Mali princ je kao nekakav filmski klasik, moraš mu se vraćati više puta. Bogat je, višeznačan, tajnovit. Tko zna što ćeš otkriti prilikom novog gledanja, novog susreta. Ne da mi se navoditi ono što se može naći u bilo kojem planinarskom vodiču. Čekajući po tko zna koji put visokog svećenika, pogledom sam potražio Vesnu…Vesnu…Vesnu…I našao sam je, dirigirala je na nekom uskom uzvišenju. Ne samo da je drevni traper i doktor geografije, Vesna je i fizijatar. Navodila je ljude kako da prijeđu preko Kičme, a da pritom ne slome vlastitu kičmu. 

Nakon višegodišnjeg kruženja(sve zbog visokog svećenika) došli smo do Nebeskih vrata. 

Da se razumijemo, tamo uopće nema nikakvih vrata…ni brave, ni svetog Petra, ni ključeva. 

Možeš proći kroz njih imao grijeha ili nemao. Savršeno. 

Nakon toga većina se školaraca popela na Bili kuk. Mene je netko, recimo da je to bila Vesna, pitao: “Bi li kuk?“ Ja sam odgovorio: “Ne bi. “

e) Šatorovo Gornje i Šatorovo Donje

Ovaj put nismo svi logorovali na istom mjestu. Oni koji su došli prvi,  šatore su podigli oko skloništa. Recimo da je to bio zaseok Šatorovo Gornje. U tom su zaseoku ubrzo bile popunjene sve zanimljive parcele. No Vesna je rekla, a tko bi drugi, nego Vesna, da nešto niže imamo lijepi zaravnjen dio, idealan za šatorovanje. Tako je i bilo. Tu je nastalo Šatorovo Donje. 

f) Bivakiranje

(Razdragani školarci se nakon cjelodnevnog điranja puni elana vraćaju u Šatorovo Gornje i Donje. Njihovi vodiči, od kojih je najglasnija Vesna, žele ih poslati na pauzu do večere, ali energičnim školarcima nije dosta, oni negodujući žele još obaveza i znoja. )

Vesna: Sad ćemo se malo odmoriti pa idemo peći meso.

Školarci: Uaaa!!!Uaaa!!!!

Jedan: Ne želimo odmor!!!

Drugi: Smrt odmoru!!!

Vesna: Mir!Mir!. . . Pa što želite sad!?

Treći: Bivakiranje!

Vesna: Bivakiranje?!U ovu uru?Pa vi niste normalni!

Četvrti: Nitko nikad nije ni tvrdio da smo normalni!

Peti: Ne uskraćujte nas za patnju i frustraciju!

Šesti: Nisam upisao školu da bih se izležavao!

Školarci (skandiraju kao navijači): Bi-va-ki-ranje!!! Bi-va-ki-ranje!!! Bi-va-ki-ranje!!!

Vesna:U redu, u redu, neka vam bude. Radit ćete bivak.

Školarci: Huraaaaaa!!!!

Bivakiranje je vjerojatno nastalo od riječi bivati, što bi značilo povremeno biti negdje. Prava je sreća što je to povremeno jer da moraš duži period provesti u bivcima koje smo izradili sigurno bismo poludjeli, osim ako prije toga ne bismo umrli. Bivak izrađuješ u stani-pani trenutcima: kad te zadesi noć ili kakva nevera, a ti pritom nemaš šator, a ni sklonište u blizini. Podijelili smo se u skupine, a Vesna nas je majčinski savjetovala da iskoristimo prirodne resurse, npr. stijene. I tako smo krenuli u potragu za adekvatnim prirodnim resursom. Moja je grupa, u nedostatku umjetne stijene (Crnopac jednostavno ne obiluje takvim stijenama), izabrala jednu prirodnu stijenu. Točnije, pukotinu u njoj. 

Ostali su se najviše odlučivali za stabla. I onda smo krenuli tražiti materijal kojim ćemo doprinijeti kvaliteti bivka. 

Vidio sam jednu poveću granu i krenuo prema njoj. Zaustavio me glas kolege iz druge grupe. 

„Je li to tvoja grana?“ Mislim se. Kažem li da je moja, lagat ću. „Crnopčeva je“, kažem. 

„Treba li ti?“ Vidim da mu je stalo.  „Uzmi, naći ću ja drugu. “ Naravno da drugu nisam našao. 

Vraćam se na našu poziciju, radovi su u tijeku, dobili smo sve dozvole i priključke. Vesna i Milan poput nekog šumskog žirija kruže uokolo. Nakon nekoliko preinaka odlučujemo izraditi bivak za jednu osobu. 

Napravit ću sitnu digresiju. CERADA!!!!

Ne smiješ koristiti ovo ili ono, strogo zabranjeno!!! Ali ceradu smiješ. Znači, pretpostavka je, ceradu jednostavno imaš kod sebe. Uistinu, naši bivci nas ne bi zaštitili ni od nas samih da nije bilo cerade. 

To znači da, budući da ne znaš kad ćeš morati bivakirati, ceradu moraš nositi stalno. Od tada je cerada prva stvar koju spremam. Kakva voda!Što će ti voda!Spremi ceradu! I baš mi je žao što na usmenom na pitanje Jurice Bukulina bez koje se tri stvari ne ide u planinu, nisam odgovorio - bez cerade, bez cerade i bez cerade. 

Zgotovili smo ga. Moja žena, koja je podrijetlom iz Hobitona, se sasvim udobno smjestila. 

Milanu je to već malo teže išlo. Inače, mjerilo za bivake u našoj školici je Milan. Npr. bivak od jednog Milana, bivak od dva Milana…i tako…Milane, nemoj se ljutiti, ali mislim da nitko nije imao bivak od tri Milana.  Milan je bivakolog, on degustira bivke. Strpljivošću Joba on mukotrpno ulazi u bivke i još mukotrpnije izlazi. 

Mi smo imali bivak od pola Milana. Od pupka gore je bio nezaštićen, no Kita Gaćešina je bila na sigurnom. 

Posjetili smo sve bivke, a domaćini su ih predstavljali. Svačega je tu bilo. Izdvojio bih grupu koja je ugradila čak i špinu s aktivnim ugljenom za pročišćavanje vode. 

Složit ću se s Vesnom. S obzirom da nam je to bilo prvi put, i bilo je već kasno, svi smo sasvim solidno odradili zadatak. Čestitke svim kolegicama i kolegama!

g) Iskupljenje ruksaka

A onda je stigla i večer. A to je vrijeme kad se večera. Visoki svećenik je htio preskočiti predavanje o meteorologiji, ali mi smo zaprijetili štrajkom glađu ako nas zakine za predavanje. 

Nakon tlaka, temperature i nimbostratusa uslijedilo je roštiljanje. Sve se to događalo kod skloništa. Tamo su već bili neki vojnici koji su izgledali kao da žive u teretani. Možda im je vlasnik teretane dao slobodan vikend. Domagoj je majstor roštilja. Meso je izvrsno. Dragi vegetarijanci, neću vas zaboraviti-i povrće je bilo izvrsno. Zaglumio sam DJ-a, glazba piči s Mateinog JBL zvučnika. Zaljubio sam se u JBL zvučnik još od Vaganca. Vrag nije jeftin. 

Saznao sam da ga prodaju u Linksa kod Male pošte. Već neko vrijeme u večernjim satima kružim onuda tražeći rupe u osiguranju. Gospođice Radeljić, ukoliko čitate ovo, zanemarite prethodnu rečenicu. 

Pleše se, pjeva, smije…atmosfera je na visokom levelu. 

Nakon nekog neodređenog vremena odlazim u Šatorovo Donje. Prispavalo mi se. U šatoru mi sine da mi je ostao ruksak s dvije boce vina. Šaljem poruku s koordinatama ruksaka. Pokušavam zaspati. U polusnu čujem vriskove delirija. Nisam bio prisutan, ali narodna predaja kaže sljedeće: školarci ostadoše bez tekućine, strašna sjeta nalegne na njihove žedne duše, a onda ona, moram li navoditi koja, spazi svjetlosnim trakom svoje čeone obasjan sveti ruksak. Siguran sam da Parsifal nije bio toliko ushićen kad je pronašao sveti gral. Vraćam se na staze sna. Tonem lagano. Odnekud dolazi i ispraća me pjesma Red, Red, Wine. 

P. S.  26 puta, 26 puta, Vesna! Evo, sad 27

2. Dan

Piše: Saša Kotrulja

Pošto nažalost nisam mogao biti prisutan prvi dan na Crnopcu u nedjeljno jutro nakon brzinskih priprema požurih se prema putu za "gore". Čitam poruke od vodiča Marka da su vježbe gotove, ali eventualno neki izlet možda. Nema veze šibam pravac Crnopac pa šumskim putem do prvog platoa, hm uspijevam nekako i do drugog jedva. Što bliže to bolje parkiram i eto me do skloništa za 15 minuta prolazeći šumom, brizinski se divim toj ljepoti prirode. U krugu skloništa ekipa se tek budi, izvlače se iz šatora, vide se tragovi noći, a ja hvatam dah. Nakon buđenja, kava, pospremanja šatora i stvari slijedi dogovor o daljnjem tijeku dana, planu i programu. Možda Kudin most, Mamet jama, Vilenski vrhovi, ali glavni vodič Nino kaže ZIr i svi oduševljeno prihvaćamo. Pa eto onda pravac Zir. To je onaj ćup na kojeg svi bacamo oko kad se vozimo po autoputu prolazeći kraj Macole i gledamo ga kako strši iz Ličke ravnice. Parkiramo u podnožju i laganim hodom uzbrdo. Stajemo na kratki odmor kraj špilje, ja ću je nazvati "Ziruša" i neki od nas ulaze malo u prirodno klimatizirani prostor na hlađenje,a naš Dragi proučava svaku rupu. Na vrhu nas dočekuje pogled obasjan suncem i ukrašen oblacima, gledamo i divimo se našem Velebitu ali sa jedne druge strane i dešifriramo njegove vrhove koji strše kao neki divovi u zvukovima tišine. Nakon spusta nezaobilazna Cvituša i pićence,a zatim vodič Milan predlaže opciju A hostel restoran Sv. Rok i opciju B Anita. Ipak opcija A i nismo falili. Konobarica Ivana smjestila nas je kao na piru,a tako smo se i osjećali i predstavila nam kuhare, crno bijeli tandem koji je dobio što drugo nego pljesak. Normalno ispraznili smo im kuhinju za kraj radnog dana. Još jedan izlet završen i još jedan predivan dan gotov sa izvrsnim vodičima i fenomenalnom ekipom.