OPŠ 2022: 3. izlet "Modrič špilja - sami kamen, ništa bilja"
Piše: Hrvoje Dukić
Uvertira u posjet geomorfološkom spomeniku prirode Modrič špilji bilo je predavanje o speleologiji koje je održao Marijan Buzov tri dana prije samog odlaska u špilju. Započinjem osvrt s predavanjem jer mi se svidjelo. Bilo je vrlo ležerno, ali i vrlo učinkovito. Kao i svako, i ovo je bilo popraćeno prezentacijom, no za divno čudo, čovjek nije čitao tekst sa slajdova! Prepričavao je, sažimao, razdvajao bitno od nebitnog; i sve to povremeno začinjavao anegdotama iz vlastite prakse. Napokon sam se osjećao pismeno! Na velikoj većini prezentacija kojima sam prisustvovao u životu morao sam čitati ono što sam istovremeno i slušao. Nakon nekog vremena bih odustao i pravio se nepismen.
Prva blagajnica: Ne znam jesi li primijetila…
Druga blagajnica: …za baterije AAA?
Prva blagajnica: Da, kako znaš?
Druga blagajnica: Pa, nikad nisu išle ko jutros.
Prva blagajnica: Točno, idu ko lude.
Druga blagajnica: Čudno.
Prva blagajnica: Vrlo.
Tako bi otprilike mogao teći razgovor dvije blagajnice iz Interšpara na marendi u to subotnje jutro kad smo krenuli prema Rovanjskoj. Naime, trebali smo donijeti baterije za čeone lampe jer se bez toga u špilju ne ide. Osim ako nisi šišmiš.
Sastali smo se kod jednog Bartola (a ne kod sva tri). To je restoran u Rovanjskoj pred kojim nas je dočekao vodič, prije spomenuti Marijan Buzov. Natakli smo kacige i kotačićima s unutarnje strane ih podesili s našim pametnim glavama.
Špilja se nalazi u blizini ceste, a opet dovoljno daleko od ljudskog oka. Ulaz je apsolutno nenametljiv. Primijeti se da ovaj geomorfološki spomenik nije podlegao čarima masovnog turizma što nam je kasnije potvrdio i vodič rekavši kako o tome vode računa i da su skupine posjetitelja male. E, pa na tom ulazu nam je postalo jasno zašto nam je savjetovano da obučemo najgore artikle iz svoje garderobe. Spuštaš se na sve četiri, a onda glavom uranjaš u usta od zemlje i kamena.
I nađeš se u jednom drugom svijetu. Svijetu tame ispresijecanom zrakama svjetlosti čeonih lampa.
Dobila nas je na prvu. Šetali smo njenim tisućljetnim uskim kaleticama, provlačili se drevnim labirintima, uživali u dvoranama promatrajući radove nekog nadnaravnog kipara. Skulpture najmaštovitijih oblika inspiriraju te na traženje sličnosti sa svijetom koji poznaješ. Slično kao i s oblacima. Okamenjeni podzemni oblaci.
Marijan je unutra kao riba u vodi ili šišmiš u pećini. Ne fali mu nadahnuća iako je tko zna koji put ovdje. Upozorava nas na njenu krhkost. Pazi gdje ćeš s nogom da ne naškodiš sebi, ali pazi gdje ćeš s rukom da ne naškodiš njoj. Porculanski je ranjiva, molim te, budi nježan gost.
U pećini nema fotosinteze. Ništa raslinje, zaboravi. Pamti: špilja nema bilja.
Ali ima stalaktita što kapima ciljaju naše kacige, a i stalagmita što nam podapinju noge. Kad se stalaktit i stalagmit zavole, jedan ide gore, a drugi dolje-da upoznaju se bolje. I kad jedan za drugoga se hvata-eto, stalagnata. Ili može, kad odluče biti skupa-eto, stupa.
I još jedno opsceno zapažanje vezano za stalagmite. Određeni broj njih, nemojmo se praviti fini, podsjeća na falus. I teško da će koji speleološki vodič preskočiti tu asocijaciju u pripovijedanju o ljepotama špiljskog svijeta. Predlažem im da obogate speleološki rječnik i u njega, za one stalagmite koji tu sličnost imaju u većoj mjeri, uvrste riječ-stalakita.
Kad smo mislili da je kraj razgledavanja i da je riječ o zadnjoj dvorani, naš nam je Marijan pokazao kako proći kroz zid. Lijeva ruka ovdje, desna ondje, noga jedna tamo, druga ovamo, jetra sjever, gušterača jug; i čovjek je nestao. Nakon njega smo svi uspješno izveli istu čaroliju i ubrzo došli do završetka našeg podzemnog pohoda. Sjeli smo, sređivali dojmove, a onda na Marijanov prijedlog pogasili čeone i zašutjeli. Tama i mir. Spokoj. Pomislio sam da čovječja ribica ovako živi cijeli život. Ni milion optika Anda joj ne bi pomoglo.
I to je bilo to.
Izašli smo van. Ispljunula nas Modrič špilja kao nekakav višak između svojih kamenih zuba.
A vani, ispred špilje, Sunce, fotosinteza - bilje.
Hvala, Marijane.
