OPŠ 2022: 2. izlet "Nad Vranom bdije orao"
Piše: Hrvoje Dukić
Naš drugi izlet bio je sudjelovanje na 6. međunarodnom planinarskom pohodu Hajdemo do Vrane. Nakon okupljanja kod Maškovića hana slijedilo je neizostavno prozivanje. Meni je, iskreno, prozivanje draže od potpisivanja. Podsjeća me na vojsku, a i razbudiš se bolje.
Sam početak pohoda bio je u blizini hana, na livadi pokraj pećine. Dočekala nas je dobra atmosfera, raspoloženi ljudi, a i vrijeme je postajalo bolje volje. Kao sudionici pohoda dobili smo narukvice. Na skidanje te narukvice sam kasnije utrošio više vremena nego na slaganje šatora.
Potez organizatora PD-a Belvedere da kao glavnog vodiča imenuje Marina Mitrovića je bio pun pogodak. Njega je, vjerujem, čuo i onaj zadnji u koloni.
I onda smo lagano krenuli, onako, bez žurbe. Mislim da smisao pohoda i je da upoznaš kraj kroz koji prolaziš, a ne da provjeravaš na satu za koliko si ga prošao. Također, karakteristika ovakve šetnje je i masovnost. Mi iz škole smo se jednostavno raštrkali u masi. Stalno se mijenja društvo s kojim koračaš, a da ponekad i ne primijetiš. Bar sam pet minuta novopečenoj prijateljici iz škole, koja je bila iza mene, izlagao dojmove o našem prvom izletu. Ispostavilo se da to uopće nije moja novopečena prijateljica, nego neka gospođa iz Splita. Očito je dobro odgojena kad me nije prekidala u monologu.
A onda je uslijedio odmor i okrijepa na vrhu koji se zove Veliki Bak. To je prekrasan vidikovac s kojeg pogled rešeta na sve strane, ali je najdojmljiviji prema moru, na zagrljaj zadarskog i šibenskog arhipelaga. Razvedenost naše obale u najeksplicitnijem značenju riječi.
No i veduta Vrane je impresivna. Oči ti se odmaraju na zelenoj ravnici i poljima kroz koja prolazi jedna nenametljiva cesta u smjeru istok-zapad. A između Vrane i mora izležava se Vransko jezero, ono ne ide u pohode.
I još nešto, na stijeni Velikog Baka ustoličio se orao. Nadgleda, bdije nad Vranom. Roditeljski. Veća ptica čuva manju.
Red za slikanje s orlom uopće nije zanemariv. A neki i ne ispadnu dobro iz prve, pa se sve to malo oduži.
Nastavak puta nas vodi prema Zamini. To je nekada bilo utvrđeno naselje, međutim to je vjerojatno davno bilo jer nisam primijetio nikakve ostatke. Možda nisam bio dovoljno pažljiv. Tu, otprilike, završava pohod. Slijedi spuštanje do Vrane. Autobusi sudionike vrijedno vraćaju na početnu točku, livadu kraj pećine.
Na kraju smo se, napokon, mi školarci skupili i izmjenjivali utiske. Koliko god sljedeća rečenica zvučala banalno, odražava pravo stanje stvari: Svi su bili zadovoljni. Ubrzo me je želudac obavijestio da on ne živi od utisaka pa sam pošao po fažol. Čekajući red upustio sam se u razgovor s izuzetno srdačnim članom PD-a Belvedere koji nije krio zadovoljstvo s Pohodom te naglasio da je broj ljudi bio optimalan, a onda šaptom nastavio da je prije par godina bilo toliko ljudi da su potamanili sve njihove zalihe i kako je neko vrijeme u njihovom kraju vladala glad.
Nakon nekog vremena počeli smo se razilaziti svojim kućama. Najuporniji su ostali do večeri i uživali u koncertu. Evala im.
Sve u svemu, pohod Hajdemo do Vrane je odlično zamišljen. Staza je umjerena i prikladna čak i za one koji nisu u baš sjajnoj kondiciji. Hvala PD-u Belvedere na jednom ugodnom i opuštajućem izletu. Nadam se da se vidimo dogodine. Bok.
