OPŠ 2019: 4. vikend korištenje tehničke opreme – Mali Vaganac
Piše: Ivan Božić
Vjerujem da su svi od ovog izleta Opće planinarske škole imali svoja očekivanja i strahove, ali sam siguran da je svima nadmašio očekivanja i oduševio upoznavanjem s jednom novom dimenzijom uživanja u planini – penjanjem po stijenama.
Naša vesela karavana je krenula iz planinarske lansirne rampe „Interspara“ u 8:00 (manje više) i nakon vožnje do Starigrada i pregrupiranja krenula nam već poznatom cestom prema Malom Vagancu (za dio nas uz malo lutanja po Starigradu jer smo fulali cestu). Nakon kratke vožnje za vrijeme koje je bolje ne gledati kroz prozor došli smo podno stijene po kojoj smo se trebali penjati.
Naši vodiči sa stručnim vodstvom barba Ločea su postavili sidrišta za dva smjera po kojima smo se trebali penjati i potom istim putem spustiti dolje, s tim da smo se spuštali „abseil style“, znači šetnja dolje zavaljeni u penjački pojas a spuštali su nas vodiči koji su nas osiguravali. Nakon što smo dobili instrukcije kako se obući u penjačke pojaseve i staviti kacigu i kako napredovati po stijeni počeli smo se penjati. Ponekad je trebalo malo vremena da se opustimo na toj visini i uvjeriti sebe da je uz vodiče koji su nas osiguravali, njihovu stručnost i pouzdanu opremu penjanje potpuno sigurno.
Bilo je raznih debata koji smjer je teži/lakši, kuda ići, gdje i kako se uhvatiti, bilo je i malo drame kad bi netko zateturao u stranu. Gledajući druge kako se penju prije nas smo učili što treba a što ne treba raditi. U svakom slučaju se moglo vidjeti da nije falilo oduševljenja kod svih i da su se svi vrhunski zabavili.
Nakon odrađenog penjanja uputili smo se postaviti kamp na maloj livadi u dolini ispod stijena po kojima smo se penjali. Dio nas je pratio Ločea alternativnim putem do livade što je bila jedna mini avantura probijanja kroz grmlje.
Iako sam tom cestom prošao puno puta lako je ne vidjeti ta lipa, skrivena od pogleda, čuda Velebita.
Nakon postavljanja šatora i izrade ložišta za vatru, naši vodiči su nam postavili još jedan poligon za penjanje na stijeni u blizini kampa. To je bio jedan kratak smjer ali znatno više izazovan za svladati, gdje je bilo potrebno koristiti malo naprednije tehnike penjanja, kao što sam ja malo ispod vrha koristio jednu tehniku koju je barba Loče nazvao „Blavor stil“. Puno je pomagalo gledati druge kako se penju za dobiti ideju kako da se i sami popnemo.
Opet, nije falilo oduševljenja među nama đacima i euforije kada se uspije dopuzati do vrha. Nije bila ni mala stvar doći do pola jer je ovo bila prilično zahtjevna stijena za teške početnike kao što smo mi.
Odmah po povratku u kamp loži se vatra oko koje se svi okupljamo za doći malo sebi, prokomentirati ovaj zanimljivi dan i naravno roštilj do kasnih noćnih sati i druženje koje je najbitniji dio i smisao planinarenja.
Ujutro nas čeka ne manje zanimljiv dan, jer nakon doručka, pakiranja šatora i opreme, uputili smo se do visoke stijene od prethodnog dana da napravimo vježbu samostalnog abseila. Znači nakon oblačenja penjačkog pojasa i kacige popeli smo se okolnim putem do vrha i nakon instrukcija što i kako napraviti smo se vezali za konop pomoću spravice za abseil i samostalno smo se spuštali dolje popuštajući pomalo konop desnom rukom i lagano šetajući dolje zavaljeni u penjački pojas. Opet genijalan osjećaj biti na takvoj visini i osjećati se potpuno sigurno. Posebno zato što su nas naši vodiči i dalje osiguravali na našem putu prema dolje držeći drugi kraj konopa za svaki slučaj.
Ovo je bio stvarno poseban vikend na kojem smo naučili puno, ne samo o korištenju tehničke opreme nego i o sebi, kako možemo pomicati granice onoga što možemo, upoznali smo se neposredno s vrlo zanimljivim sportom penjanja što će vjerojatno nekima biti poticaj da se počnu baviti sportskim penjanjem.
A za kraj......a kod Dinka ☺
