OPŠ 2019: 1. vikend "Kretanje u planini"

 Piše: Diana Kolega

Okupili smo se u Zadru i u 8:00h krenuli prema Starigradu-Paklenica. Prvi izlet u sklopu 15. Opće planinarske škole išli smo na svima poznatu Paklenicu. Što je manje poznato, naučili smo od naših vodiča da je Paklenica dobila ime po paklini, odnosno smoli crnog bora koja se nekad tamo vadila. 

Autima smo se dovezli do samog ulaza u NP i vjerojatno negdje oko 9:30h krenuli smo prema PD Paklenica. Već od samog početka počinje lagani uspon uređenom kamenom stazom uz koju teče potok Paklenica. Nismo išli "ravno" do gori turističkom stazom, za koju vjerujem da su svi prošli bar jednom, već smo skrenuli, ne sjećam se više gdje točno, ali smo prešli potok i išli okolnim putem kako bi što duže uživali u prirodnim ljepotama Velebita. 

Prvi dio puta je uglavnom bio uspon, a put kamenit pa su se neki od nas, što stariji, što mlađi, zbog nedostatka kondicije (a neki i zbog solidarnosti :P) kretali sporije i uz više predaha. Kako je pravilo kod planinarenja da odmor počinje kad stigne zadnji, tako smo nakon svakog odmora ponovo kretali svi skupa. 

Nakon par sati penjanja, za koje se u nekim trenutcima činilo da nema kraja, stigli smo do livade u napuštenom zaseoku Jurline gdje smo imali dužu pauzu za ručak.

Nakon što smo se okrijepili i odmorili krenuli smo dalje. Put je na ovom dijelu bio dosta lakši. Prošli smo kroz bukovu šumu koja je od nedavno uvrštena na popis svjetske baštine UNESCOa. 

U Dom smo stigli oko 17:00h, gladni i umorni. Nakon što smo se rasporedili po sobama i skupili drva za vatru, jedva smo dočekali ručak koji je za nas spremila domaćica. Kako dan još nije završio otišli smo do Ramića dvora na poznatu rakiju i zavirili u stare kuće iz 17. stoljeća. Nakon toga vratili smo se u Dom gdje nas je već čekala vatra koju su naložili naši vrijedni članovi koji su preskočili odlazak do Ramića dvora. 

Sljedeće jutro, nakon mirne noći, uz pokoje padove s kreveta, krenuli smo u 8:30h prema Vidakovom Kuku, s tim da su nas dva člana, na žalost, ali iz opravdanih razloga napustili i vratili se nazad turističkom stazom :(. Na početku puta opet uspon, ali uz pogled na Kanjon Velike Paklenice i to se isplatilo. 

Pauzu za ručak smo napravili u zaseoku Ramići gdje smo i natočili vodu iz bunara. Putem do tamo smo imali priliku vidjeti i tzv. "krov na kubu". Kako nas je naučio jedan od naših vodiča radi se o jedinstvenom stilu betonskog krova bez armature. 

Po dolasku do Vidakovog Kuka, na njega smo se penjali u grupama budući da na samom vrhu nema dovoljno mjesta za nas 30ak koliko nas je bilo. Neki su odlučili preskočiti penjanje na sam Vidakov Kuk, dok su dva naša člana uspješno napravili prvi korak u liječenju straha od visine i došli gotovo do samog vrha :).

Nakon kraćeg odmora krenuli smo dalje i tu smo došli do malo zahtijevnijeg dijela puta gdje smo se morali penjati jedan po jedan uz pomoć sajle i naravno naših vodiča. I kad smo pomislili da je najteži dio puta iza nas dolazimo do silaznog dijela gdje smo se također spuštali prvo uz pomoć sajle, a zatim i uz pomoć vodiča. 

Uz malo drame i pokoju ogrebotinu svi smo se sigurno prizemljili. Naposljetku smo stigli do Manite peći, međutim u istu nismo mogli ući budući da je ulaz pri dnu, na početku staze prema PD Paklenica. Tu smo napravili posljednju pauzu nakon čega smo se serpentinama lagano spuštali prema izlazu iz parka.

Sve u svemu, prošli smo dosta različitih terena, nekima je bilo jako teško, nekima malo manje, ali mislim da su svi na poslijetku bili zadovoljni, a neki i ponosni na to što su prošli. I za kraj, mislim da smo se svi složili s izrekom jednog od naših vodiča da „Što noge ne plate oči ne pamte!“