OPŠ 2018: 6. vikend "Greben i bauštela"

Pošto su školarci za posljednji vikend škole imali dvije varijacije izleta, prigodno donosimo dva izvještaja.

Prvi izvještaj se donosi na trodnevnu varijantu, a pisali su ga Franciska i Josip Bučić.

Drugi izvještaj se odnosi na dvodnevnu varijantu, a pisala ga je Ana Petričević.

Pročitajte detalje u nastavku.

Izvještaj Franciske i Josipa:

Došao je i zadnji vikend ove školice. Iako to u većini nas budi neke tužne osjećaje i ne želimo da sve ovo završi, kako su rekli naši vodiči, za nas ono najbolje tek počinje te da nismo na kraju nego tek na početku naših planinarskih avantura.... Ovaj vikend je bio poseban i po tome što smo krenuli u petak popodne, što znači da je to za većinu prvo planinarenje po mraku i dva noćenja u šatorima s pet zvjezdica. Rijetki su imali tu čast spavati u „President“ bivku. ☺

PETAK

Naš izlet već uobičajno počinje okupljanjem ispred jednog zadarskog supermarketa oko 16.30h. Krenuli smo sada već dobro nam poznatom rutom prema Starigradu i stigli na Veliko Rujno. Uzimamo dobro otežale ruksake sa željeznim i zlatnim rezervama i opremom. Tamo ostavljamo svoje limene ljubimce i krećemo u avanturu završnog vikenda ni ne sanjajući koliko će nekima od nas povratak k njima biti težak. Ali kako bi rekao Vjeko „o tome nešto malo kasnije“... Odmah na početku našeg hoda u blatu uočavamo tragove velikih velebitskih zvijeri (medvjed). Nakon kratkog vremena počinje uspon kroz šumu prema Stražbenici. Dolazimo do vidikovca s kojeg se pruža predivan pogled na V. Rujno i Bojin kuk. Kratko se zaustavljamo da uhvatimo daha i krećemo dalje. Stižemo na Stražbenicu gdje na izvoru nadopunjavamo vodu. Slijedi blaži dio puta i nailazimo na još jedan izvor zanimljivog imena Zanzibar. Prije početka oštrijeg uspona prema Buljmi stajemo na kratki predah i okrijepu da skupimo energije za najteži dio tog dana. Taj težak uspon nam je olakšao zalazak sunca i predivan pogled na zadarsku okolicu i otoke gdje promatramo paljenje svjetala. Uz svijetla čeonih lampi i praćeni burom stižemo na prijevoj Buljma. Hrabro koračamo prema Strugama i tamo stižemo oko 21.30h. Po prvi put smo na toj lokaciji, pa kao slijepci tražimo komadić ravnog terena za podignuti šatore. Nakon toga kreće se u noćno sakupljanje drva i pokušavamo upaliti vatru, što nam dodatno otežava jako velika vlaga. Onako stisnuti i promrzli uz vatru pokušavajući se ugrijati ugledamo da prema nama putem dolaze dva svjetla. Bila su to dva planinara iz Zagreba koji su došli izvidjeti teren gdje će za nekoliko tjedana imati veliku likovnu radionicu. Jedan od njih se čak ohrabrio spavati sa stjenicama u skloništu, dok je drugi spavao pod zvijezdanim nebom samo u vreći. Mi odlazimo na spavanje u svoje šatore gdje nas je većina probdjela do jutra jer smo svi promrzli.

SUBOTA

Po zapovijedi „razrednice“ Ive moramo kompletno biti spremni do 8.30h, ali neki su našli zanimljivo štivo pa su se zabavljali čitajući, a pakiranje odgodili, tako da krećemo kasnije od planiranog. Za sobom ostavljamo predivno sklonište i krećemo prema obližnjem izvoru Marasovac. Punimo vodu, kratko odmaramo i gledamo vrh Badanj kojeg ćemo osvojiti nekom drugom prilikom. Započinjemo uspon prema Vaganskom vrhu. Putem uživamo u spoju proljeća i zime gdje nailazimo na mnoštvo prekrasnog velebitskog cvijeća i ostatke snijega, preko kojih i prelazimo na nekim mjestima, što kod nekih izaziva strah i nelagodu, a nekih ostavlja bez daha zbog svoje ljepote. Putem nas prestiže sudionik Velebit traila i zaključujemo da je zasigurno u dobroj formi zbog gega koje nosi.☺ Uživamo gledati kako se preko vrhova prelijevaju oblaci iako se nadamo da će nas poštedjeti kad dođemo na vrh. Uspinjući se prema vrhu malo po malo otvaraju nam se prekrasni vidici na Liku. Napokon stižemo na najviši vrh Velebita. Ponosni i sretni svojim dostignućem s jedne strane uživamo u pogledu na more, a sa druge na Liku. Naravno slijedi fotografiranje za pamćenje kraj broja 1757. Na vrhu je bila neočekivana gužva pa smo ga dijelili s planinarima iz Zagreba, Vinkovaca i ponekim trailašem. Odlučujemo krenuti dalje i pauzu za ručak napraviti na manje vjetrovitom mjestu. Nakon kratkog vremena stižemo na padinu gdje ručamo s pogledom na Liburniju i Brunda. Krećemo dalje grebenom prema Čičinoj dolini i putem uočavamo oznake o minski sumnjivom području. Na prijevoju kratko stajemo i započinje spuštanje prema Ivinim Vodicama. Stižemo na Ivine Vodice gdje nas dočekuje ostatak ekipe školaraca koja je krenula u subotu ujutro pod vodstvom Milana i Nina. Kreće uobičajno podizanje šatora, sakupljanje drva i roštiljanje do kasno u noć. Ovaj put su roštiljsku palicu preuzele žene. Ovu noć za razliku od prošle smo se ugrijali i naspavali.

NEDJELJA

Počinje dan s mnogo različitih težinskih mogućnosti. Dio ekipe predvođen Ivom, Emilijom i Ninom započinje uspon na Sveto Brdo, gdje Nino krati put nekom svojom neucrtanom stazom. Nakon napornog uspona odmaramo, fotografiramo se i pokušavamo prepoznati koja su to mjesta u daljini. Na povratku se spuštamo na Vlaški grad gdje se susrećemo s ostatkom ekipe koja nije išla na S. Brdo nego krenula direktno na V. grad gdje je sklonište u izgradnji, pa smo svi doprinjeli barem malo svojim radom. Ekipa vozača ranije kreće prema Ivinim Vodicama dok ostali još malo odmaraju pijuckajući kavicu. Četvero koji su ostali na I. Vodicama nastojali su biti društveno korisni, pa su pokupili smeće i oprali suđe, ali uglavnom uživali u suncu i pogledu s vidikovca i vježbanju čvorova. U međuvremenu se svi vraćaju i pakiraju, a vozači već kreću prema domu na Paklenici kroz stoljetnu bukovu šumu na Klimenti koja je od nedavno pod zaštitom UNESCO-a. Na domu nas dočekuje domarica Irena gdje čekamo da stane kiša i pijemo kavu u dobrom društvu. Od doma kreće oštar uspon u pravcu V. i Malog Mozga, Popove pošte do Stražbenice koji se čini kao da mu nema kraja. Čak je i naš „neuništivi difovac“ Dino izjavio da je na autopilotu. Na ovoj stazi smo probili svoje granice i zezali se kako ćemo nakon ovog vikenda moći guzovima lomiti orahe.☺ Spuštamo se sa Stražbenice prema Rujnu gdje nas dočekuje stado krava oko auta. Vrijedno je spomenuti da smo tog dana prošli 35 000 koraka. I tako šest „neuništivih“, praćeni posljednjim zrakama sunca, kreće prema Dinku gdje od ostatka ekipe za svoj pothvat očekuje u najmanju ruku crveni tepih i čašćenje palačinkama, a kad ono ekipi ni traga...

Ostatak ekipe s I. V. kreće oko 16.00h. Na povratku uživamo u šumi sa čijih grana vjetar povremeno baca kapljice po nama i usput skupljamo zastavice od traila. Kratko odmaramo na domu i krećemo prema parkingu na ulazu u NP Paklenica gdje nas već hvata mrak i sa čeonim lampama dolazimo do auta i krećemo prema Dinku gdje nas dočekuju Ivana, Lucija, Đani, Dino i Josip na čelu s Emilijom.

Još jedan predivan vikend je iza nas, ali mi smo već na novim mukama jer nas već sutra čeka pismeni ispit, a naši vodiči su nemilosrdni. ☺☺☺

 

Anin izvještaj:

Pala je večer, žureći kroz kanjon doletjeli smo (čitaj dogegali se) do auta i jedva čekali pod topli tuš i izvrnuti se u svoje krevete, ali naravno da ne može sve biti tako bajno. Taman što sam se izvula iz gojzerica i namjeravala sjesti u auto, Iva mi reče da moram napisati izvještaj. Općenito, nisam dobar pisac i mrzim pisati, tako da ću ja to skratiti što više mogu. E da, i pisat ću neknjiževnim jezikom :D 

Subota je jutro i krećemo u pohod, Marcela, Cvita, Sabrina, Boris,Valentina, Martina, Tome i ja smo krenuli sa vodičima Ninom i Milanom, ali prije toga nismo krenuli u 8.00 već kad smo popili kavu (ovo je jako bitno!). 

Pošto nas je bilo malo bilo je gušt hodati, nismo puno čekali i imali smo više pauza (nemojte nas ostali mrziti zbog toga, mogli ste i vi s nama :D). U planinarski dom smo stigli nemam pojma kada jer sam bila pregladna i navalila sam jesti. Druga bitna stvar je da nije bilo malog Šime pa sam se razočarala. Da nastavim dalje, pojeli smo, popili kavu i polako krenuli prema Ivinim vodicama. Eh, da zaboravih glavnu stvar, nismo zaboravili meso :D. 

Ajmo dalje, sad počinju prave tegobe, Nino ima korak geparda, tako da smo junački gazili i krenili smo nekom skroz drugom stazom (ne daj Bože nikome), ko da smo u vojsci gazili i stigli na cilj opet nemam pojma u koliko sati jer mobitel nisam palila (osim za slikanje). 

Večer je pomalo padala i bilo je vrijeme za gradelice. Toliko je lipo bilo gradelat' da sam se toliko napušila i naplakala, ali nema veze, bitno je da su ljudi pojili. Išli smo leć, smrzla sam se, ne znam kako je ostalima bilo, ali ja prste nisam osjetila. Lekcija za sljedeći put, ako ti baba da suknene bičve (čitaj čarape) nemoj ih ostaviti kući, ponesi ih MOŽDA će tribat. 

Drugi dan, ja sam bila malo bolesna i nisam osjećala noge, pa sam rekla da ću samo do Vlaškog grada (u nadi da ću uživati u pogledu). Osim mene bilo je još par ljudi, te smo s Milanom krenili do Vlaškog grada. Moram pohvaliti barbu Borisa koji gazi kao da mu je 20 godina (a kako tek ciment nosi!). 

Došli smo do Vlaškog grada i završili na baušteli. Ciment, blokovi i ostale stvari čekali su da ih prenesmo stotinjak metara dalje. Sad još jedna pohvala za cijelu ekipu, koja je nosala elemente, ciment i ostale građevinske alate ko' na baušteli. Hvala i Valentini jer sam zbog nje naučila sve te nazive, ali neću se sad s tim hvalit'. 

Nakon obaveljnog posla krenuli smo prema domu... bili smo užasno spori i umorni tako da nas je uhvatio mrak. Sa čeonim lampama smo krenuli prema kanjonu i tu završava moja priča, gdje sam dobila zadatak da napišem ovaj izvještaj.

P.S. Na kraju bih se zahvalila svima Vama, posebice vodičima, hvala na lijepom druženju, bilo mi je lijepo biti dio vaše ekipe, i nadam se da ćemo još koji put organizirati izlet, te da ovaj nije bio zadnji

Ana