OPŠ 2018: 4. vikend "Alpinizam na Prosenjaku"

Prošao je i 4. vikend OPŠ. Malo im je prognoza zasmetala, al i to im je škola. 

Detalje pročitajte u izvještaju polaznika Nikole Tesle, koji se nalazi u nastavku.

 

NEMA OPREME ! 

Širi se informacija među školarcima…
Bez dobre opreme i dobrog instruktora Loče nema alpinizma…

NEMA VODE !
Naše zdravlje i  život su ugroženi…

„Ajde ! Moramo doli !“ reče Iva.
„Ajmo svi !“ kazasmo.

Mehanizacija ne može, ali mogu naše noge, volja i duh.

Prosenjak je krška dolina iznad Zatona Obrovačkog.
Šetam  od napuštene pastirske kuće do druge i primjećujem da za razliku od pastirskih stanova na Velikom i Malom Rujnu, stanovi ovdje nemaju gustirne.  Intrigiraju me Kukovi od Prosenjaka i brzo uočim ogromne kamenice koje su služile kao rezervoari za vodu. (kamenice Hr – Vasques Fr).  Sa nestankom pastira, kamenice se više ne čiste i voda nije za piće.

Razumijem riječi svetog Frane Asiškog :
„Hvaljen budi, moj gospode za sestru vodu, koja je vrlo korisna i skromna, i dragocjena i čista“.

Stižemo do Auta gdje nas čekaju Loče i Daniel.
Vidim kanistar od 15 litara i gitaru.
Voda za zdravlje i muzika za dušu.

„Putain que c’est lourd !“ kažem sebi.
„Ali moram uspjeti“.
Sjećam se priča starih starigradskih  ljudi, objašnjenja mojih susjeda pa i  knjiga o Velebitu koje sam pročitao.  Burilo je kanistar prošlih vremena u kojem su žene dalmatinskog krša nosile vodu kada bi ona usred ljeta  nestala u gustirnama. U zaseoku  „Bristovac Tomići“ moje majke u Starigradu, stanovnici bi išli preko Vidakova kuka u Manitu peć po vodu. Uvjeravam  sebe : „Kada su one mogle burila od 20 ili 30 litara nositi na leđima mogu i ja ovaj kanistar od 15 !“

I naprtim „Zdravlje i Dušu“ na leđa i stižemo svi do zelene krasne krške doline Prosenjak.

Gulaš od mesa  su kuhale vegetarijanke naše grupe.
Stara kuća nam služi kao sklonište jer je počela padati kiša i puhati bura.
Svi smo zajedno u skučenom prostoru.
Postajemo ekipa.

„Para bailar la Bamba“ je prva pjesma koju otpjevam.
Publika je mlada i znatiželjna.
Slijedi Graeme Allwright, Francuski Bob Dylan iz Novog Zelanda.
Pa Leonard Cohen, Kanadski Bob Dylan i inspiracija Graema.
I konačno Bob Dylan koji je jedinstven. 

Pita me Iva, voditeljica Opće Planinarske Škole „Što je to zapravo Šansona“.
Razmislim : „To je pjevana poezija o ljubavi ali i priča o patnjama i borbama“.
Zato odsviram jednu pjesmu gospodina Gilbert Bécaud,  „Monsieur 100 000 volts !“.

Pjevam i pričam o Bluesu gospođe Malvine Reynolds i o „Čika Bum“ ritmu gospodina Johnny Casha. 

Cilj mora biti mjerljiv, ostvarljiv i provjerljiv.  Inače se ne radi o cilju.
Nije bio ostvarljiv i mijenjamo naše planove.
Što ne znači da odustajemo od cilja.
Sutradan odlučimo posjetiti jamu Mamet u koju je Felix skočio padobranom.
Šjor Buzov Marijan nije bio sa nama pa je nismo istražili dubinski.
Felix je čovjek koji skače a Marijan čovjek koji se spušta.

U Bivaku sam spavao bezbrižno i ako su uvjeti bili izvanredni : ozbiljna Bura i jaka kiša.

Vikend je bio uspješan.
Priroda je tajanstvena. Velebit je čaroban.

Japanska poslovica : 
„Jučer smo bili dobri.
Danas smo bolji od jučer.
Sutra ćemo biti bolji od danas“