OPŠ 2018: 2. vikend "Špilja Modrič"
Protekli vikend su naši školarci istraživali podzemlje i praktično se upoznali sa speleologijom. Kako su avanturistički duh i ljepota podzemlja pobijedili klaustrofobiju pročitajte u izvještaju Lucije Kero
Izvještaj
5:59. Sad će. 6:00, zvoni alarm. Posljednji dan mog života.
Motivirana visinama i prostranstvom, nisam najinteligentnije promislila o tome sto me zapravo čeka u Općoj školi planinarenja. Uz laganu klaustrofobiju i cjeloživotno izbjegavanje uskih prolaza, već se danima borim s vlastitim demonima koji mi opako prijete napadajem panike, nastavim li dalje sa školom. Na redu je špilja Modrič.
Smještena u Rovanjskoj, svega deset minuta lagane šetnjice od magistrale, špilja Modrič je 829 metara duga tajna u podnožju Velebita. Otkrivena je 1980. godine. Bez betonskih staza i rasvjete uobičajene za turistički uređene špilje, špilja Modrič odlikuje se netaknutošću i kao takva pruža potpuno prirodno iskustvo.
Ekipa se okuplja ispred supermarketa u Zadru, pijemo kavicu, glumim da sam kul. U pratnji smo vodiča i koncesionara špilje Marijana Buzova, te Josipe Lončar i Martine Dubolnić Glavan, također iz vodičke službe HPS-a. Njihova je hvalevrijedna stručnost omogućila jedinstveno iskustvo svima, a naročito nekolicini nas koji smo se pripremali na suočavanje s vlastitim strahovima.
Nakon moćne vožnje uz soundtrack Tarantinovih filmova, dolazimo u Rovanjsku i vodiči nam dijele kacige sa svjetlom. Nikola Tesla, polaznik škole kojeg nitko ne zove samo Nikola, razveseljava svih kad u trenutku stavljanja crvene kacige na svoj karizmatični brk i plavi kombinezon odjednom postane - Super Mario. Sad kad smo se fino ponamještali, krećemo prema špilji. Srce tuče. Primjećujem da su ekstremne travanjske temperature od velike pomoći pri motivaciji za ulaskom u hladniji postor. U špilji Modrič temperatura je uvijek 16 - 17 stupnjeva, neovisno o vanjskim vremenskim uvjetima.
Stižemo pred sam ulaz špilje. Širok, prostran, divota. Ulazimo komotno dvoje po dvoje i nađemo se u omanjem prostoru, u kojem ne vidim prolaz za dalje. Marijan nam zaželi dobrodošlicu i pokaže rukom prvi uski prolaz na dnu ovog špiljskog predvorja, kojeg je moj mozak utješno protumačio kao čitavu špilju. “Di su mi one dvi cure koje su rekle da ih je frka? Lucija i Petra do mene, ulazimo prvi’’, prozove nas Marijan pred svima, kao dva sirota štenca. To je to. Osvijesti se. Sagnem se, prolazim iza Marijana i momentalno se uprljam ka’ prase u blatu. Sad više ne razmišljam o smrti, nego o potpuno mokrim hlačama. Žensko. Prošla sam na drugu stranu. Čim krene akcija, strahovi ponizno prepuštaju mjesto kontroli i svijesti. Ulaze i ostali. Jedan po jedan ostavljaju dnevno svjetlo iza sebe i promatraju fascinantnu unutrašnjost špilje. Krećemo dalje kroz sljedeći uski procijep i sad već otkrivamo dvorane ispunjene sigama raskošnih oblika, grandiozne zavjese, stalagnate koji ostavljaju u čudu. Sjaj vapnenca očarava. Marijan nam otkriva da u špilji postoje dva kanala, ovaj kojim prolazimo i drugi koji nije namijenjen turistima, već je strogo zaštićen zbog arheoloških pronalazaka. U njemu su pronađene kosti čovjeka i špiljskog medvjeda. Što je posebno zanimljivo, obzirom da je prokopan 1985. godine.
‘’Jel ti lipo?’’ pita me Marijan. ‘’Je, je’’, slažem mu, još uvijek maštajući o ispijanju makijata na suncu. Osvijesti se. Pogledaj oko sebe. Veličanstvene strukture koje zovu na strahopoštovanje i golicaju maštu, pa tako uočavamo transparentne meduze vapnenačkog sjaja, kolosalnu sipu, a između ostalog i nakovanj poštenja, kojeg su neki ‘ko fol’ nonšalantno zaobišli. Marijan nas upozorava da krhke špiljske ukrase smijemo dirati samo u svrhu pridržavanja pri skliskom prolasku. Strastveno objašnjava da jednim dodirom vlažne površine krademo kapi vode i unazađujemo njihovu kristalizaciju koja traje milijunima godina. Razmisljam o protoku vremena. Čitav naš zivot i životi generacija samo su jedan treptaj Zemlji. A opet, uhvaćeni u tom treptaju, imamo nezasluženu moć sveopćeg razaranja, ali i onu sretniju opciju – očuvanje.
Idemo sve dalje u špilju, prolazeći kroz veličanstvene dvorane. Moja je moć zapažanja s vremenom i opuštanjem postajala sve bolja. Najednom vidim katedralu do katedrale, prelijepe i tako detaljne u svojoj geometriji. Uhvatim se kako s poštovanjem pazim da ne okrznem kap vode koja se, bez pretjerane žurbe, dostojanstveno sjedinjuje s vrhom stalaktita. Osjećam spokoj i sigurnost. Ipak su špilje bile naša prva skloništa i, uz vatru, evolucijska odskočna daska mladoj, znatiželjnoj vrsti.
‘’Jel ti lipo?’’ pita opet Marijan. ‘’Prekrasno je...’’ kažem i shvatim da mu ovaj put govorim istinu. Dolazimo do trećeg i zadnjeg uskog procijepa, koji sad već predstavlja isključivo fizički izazov. Ugodno nam je, ekipa uživa udišući špiljski zrak koji djeluje terapeutski. Stižemo do kraja špilje gdje svi sjedamo na tlo i prepuštamo se na milost i nemilost Marijanu i njegovim igrama, te odlazimo korak dalje u probijanju psiholoških granica. ‘’Sad ćete vidjeti sto znači apsolutni mrak’’, kaže i uputi nas da pogasimo svoje lampe na kacigama, ostavljajući njegov karabitni plamen kao jedini izvor svjetla. Na kratko, zatim nestane i on. I zaista, nikakve mračne prostorije, zajedno sa zatvorenim očima i majicom preko glave, ne mogu se mjeriti s mrakom koji zavlada kad nestane i posljednji foton. Zatim smo držali dah i umirili se u potpunoj tišini. U tih nekoliko sekundi truda da obuzdamo migoljenje i najmanji zvuk, na jedan kratki tren.... sve je stalo.
Nakon duhovnog iskustva za čitav život, krećemo prema izlazu. Neki sretnici tvrde da su vidjeli šišmiša. Uz Martininu pomoć, savladam još jednom iste uske prolaze. Na izlazu iz špilje, poluslijepe i blijede, dočekalo nas je nabrijano travanjsko sunce i na brzinu popržilo. Krenuli smo nazad do magistrale u restoran Bartol, gdje smo ponovili vezivanje čvorova, uz makijato na suncu i savršen pogled na more i na Velebit koji još toliko tajni krije.
