OPŠ 2018: 1. vikend "Kretanje u planini"

Za vikend 14. i 15. travna 2018. godine održana je prva praktična vježba ovogodišnje Opće planinarske škole. Vježba pod nazivom "Kretanje u planini" se odvijala na području Nacionalnog parka Paklenica. U nastavku pročitajte izvještaj polaznice škole Jelene Radoš.

Nakon kratke vožnje, stigli smo do NP Paklenica i krenuli kroz kanjon Velike Paklenice uzbuđeni i odmah oduševljeni jer smo s jedne strane okruženi masovnim stijenama kanjona na kojima je nekolicina penjača usavršavala svoje vještine penjanja kao mali Spidermani, a s druge strane osluškujemo žubor potoka koji svakim našim korakom prema vrhu postaje sve jači pretvarajući se u male slapove. Uspinjući se stazom kanjona čujem komentare školaraca kako su sretni što su upisali ovu školu planinarenja, kako nema boljeg načina za provesti vikend i ne mogu se ne složiti s njima, a tek smo na početku (Josipe, nadam se da ti je drago da nisi prespavao cijeli vikend :)). 

Nakon nekih pola sata pješačenja, skrenuli smo sa glavne staze i preko potoka, preskačući kamen po kamen, krenuli smo uspon prema drugoj etapi prvog dana-selo Jurline. Kako je uspon išao na sve veće nadmorske visine ostavljali smo iza sebe predivan kanjon Velike Paklenice, između kojeg je sramežljivo provirivalo more. Nakon uspona od sat vremena, uzeli smo veći odmor na vidikovcu gdje ne znaš kud bi prije gledao, modro more, sivkaste kukove, zelene šume, a u daljini još snježno Sveto Brdo koje se ne da proljeću.

Stižemo u selo Jurline koje se sastoji od male kamene kućice, bunara sa pitkom vodom i košnica pčela i koje je bilo postaja za ručak. Smjestili smo se na zelenu livadu ispod stabla kao iz Čudnovate šume di smo guštali hraneći se raznim delicijama iz ranca.Prateći markacije i putokaze nakon ručka zaputili smo se prema zadnjoj etapi-planinarskom domu Paklenica. Na tom putu naišli smo na divna stabla bukvi koje su izazvale ljubav na prvi pogled sa našim suputnikom Nikolom Teslom i iskre su frcale na sve strane pa sam ovjekovječila tu sliku sa fotoaparatom koja će vjerojatno ići na foto natječaj koji je škola organizirala i u kojem možemo sudjelovati nakon svakog izleta. Spuštajući se polako, razmišljajući samo o tome na koji kamen ćeš ugaziti, došli smo do planinarskog doma Paklenica gdje nas je veselo dočekala domaćica doma Irena zajedno sa svojim mužem i 18 mjeseci starim i preslatkim sinom Šimom koji nas je zarazio svojom energijom. Krenuli smo odmah u akciju skupljanja drva za vatru i nakon zabavnog zadatka uputili smo se bez tereta na još 80 m nadmorske visine iznad doma do sela Sklopine, sela koje datira iz XVII st. i koji je prostor kamenih kuća ugrađenih u polušpilje gdje su se naseljavali prvi stanovnici Paklenice. Nakon razgledavanja spustili smo u "Ramićeve dvore", privatni objekt srdačnog gazde Marija Ramića koji ne da prijeći prag ako ne probate jednu od njegovih domaćih rakija pa smo jadni i prisiljeni uz rakiju i ćakulu uživali u predivnom pogledu. Spustili smo se u dom i nakon odličnog graha sa kobasicom pripremljenog od domaćice Irene, uživali zajedno pod zvijezdama, uz vatru, žubor potoka i sa zasluženom pivom, međusobno se upoznavali i gradili nova prijateljstva. Kao pravi školarci, većina je išla u krpe oko 11 navečer u zajedničke spavaonice da se odmorimo za sutrašnji polazak u 8 ujutro u nove avanture. 

Drugi dan smo krenuli stazom prema Vidakovom kuku. Usputna stanica nam je bila vidikovac sa kojeg smo mogli vidjeti cijeli put koji smo propješačili prvi dan i vidio se dio puta koji smo tek morali proći. Možemo mi gledati i proučavati karte, čitati planinarske putopise, ali kada je ispred tebe cijeli taj horizont i kada se sve posloži u glavi, osjećaj je neopisiv. Put nas je vodio preko područja Suhe Drage i nakon uspona od neka dva sata došli smo do sela Ramić na odmor i ručak. U tom selu smo naišli na kuću koja je specifična za te krajeve, kuću sa tzv. krovom na kubu, betonski bačvasti krovovi koji su sačuvani i koji su fascinantni kada se usporede sa današnjom gradnjom. Putem nas je već počela pratiti lagana kiša i oblaci pa su vodiči odlučili da je pametnije obzirom na vrijeme ne penjati se na Vidakov kuk. Tužnih lica smo promijenili smjer kretanja od kuka i Manite peći i uputili se stazom prema kanjonu Lugarnica i izlet smo završili u kanjonu Velika Paklenica odakle smo i krenuli. Naučili smo jednu bitnu lekciju u planinarenju, a to je da je priprema pola pobjede, a ostalo je vremenska prognoza. Neće kuk pobjeći. Kako najbolje priče završavaju pivom, tako smo se i mi uputili kod Dinka, starog meštra uzbuđeni i sretni prepričavati dojmove. 

A za kraj, par početničkih grešaka:
NE nositi previše banana koje nećete pojesti jer unutar ranca postanu smjesa koju možete samo mazati na kruh
NE nositi tonu hrane kao da ćete biti zarobljeni tjedan dana u špilji
NE jesti pršut i inćune ako ste ostali sa manje od litre vode
NE nadajte se velikom snu, 
Ali, DA isplatilo se! Helop!