OPŠ 2017/4: Vježba - korištenje tehničke opreme
Nakon još jednog zanimljivog vikenda provedenog na prekrasnoj lokaciji planinarskog skloništa Zavrata gdje su školarci imali priliku pokazati svoje sposobnosti orijentacije i izrade bivaka, dočekao ih je novi izazov u vidu penjanja i abseila podno golemog kuka Čelinac.
Piše: Maja Trusić
Sada već tradicionalno okupljanje započelo je oko 8:00 sati ispred Interšpara uz nabavku namirnica, dogovor oko rute puta i prijevoza. U poprilično manjem broju, obogaćenom prošlogodišnjom polaznicom, našim iskusnim vodičima i društvom instruktora Šime Sorića i Siniše Primožića (dobro nam znanog po nadimku Loče), krenuli smo put Ličko-senjske županije na konačno odredište naše male penjačke avanture, na slikoviti prostor srednjeg Velebita kojeg krase kukovi istoimenog planinarskog doma Ravni dabar nazvanog prema starom slavenskom nazivu za duboke šumske udoline.
Po dolasku, dočekao nas je legendarni Mile domar, jedna izuzetno topla i gostoljubiva osoba koja se pobrinula da 50-ak ljubitelja prirode, što planinara i alpinista, što školaraca, uživaju u blagodatima samog prostora (čitaj: kuhinje) i područja. Ubrzo je uslijedio kratki odmor uz doručak i kavu dok su naši vrijedni instruktori pripremali smjerove za penjanje i abseil. Naznake da će to biti jedan nadasve zanimljiv vikend dalo nam je i vrijeme koje se nakon gotovo tjedan dana kiše smilovalo i pružilo priliku da i sami iskusimo i testiramo vlastite sposobnosti, ali i da neki od nas nadvladaju vlastite strahove. Uz podršku vodiča i instruktora, provjeru opreme i pokoju vježbu „osmice“ započeli smo uspon po dijelu već spomenutog kuka Čelinac. Prvi je svoje sposobnosti pokazao Edi, no njemu za razliku od nekih susret s opremom i prvi pokreti nisu bili vatreno krštenje. Ubrzo je uslijedio i ostatak vesele družine koja je sa svakim novim usponom sve više bodrila svoje kolege, a dodatnu potporu pružio bi i sam Šime koji bi na svaki „ne ide ni gori ni doli“ pokazao da je sve to zapravo stvar nas samih i da uvijek postoji neko rješenje.
Pri povratku u dom podigli su se šatori i pripremila drva za logorsku vatru, ali i zauzela bitna strateška pozicija u kuhinji, naime desert su bile palačinke koje nisu ni dočekale kraj večere već su, zahvaljujući kulinarskom umijeću Renate i Marije i pokojoj pomoći ostalih školaraca, postale jedno slasno predjelo. Za to vrijeme spremao se i roštilj, a dobroj atmosferi u kasnim noćnim satima pridružio se i Karlo koji je uz ostale školarce, grijući se oko vatre, još jednom imao prilike pokazati svoje glasovne sposobnosti. Iduće jutro bilo je rezervirano za demonstraciju penjanja koristeći klinove, čokove i friendove što smo mogli i sami isprobati, a ostatak jutra za dogovor oko nastavka puta. Nakon sklapanja šatora, spremanja opreme i pozdrava s Milom odluka je pala da se krene prema Baškim Oštarijama i takozvanom Kubusu, kamenom spomeniku podignutom na najvišoj točki prijevoja od kojeg se pruža veličanstven, ali isto tako poprilično vjetrovit pogled prema moru, što nas naravno nije spriječilo da i ovjekovječimo taj trenutak.
Kako i dolikuje za svaki dobro proveden vikend, trebalo se odraditi još jedno stajalište, isto tako sada već tradicionalno, ali ovoga puta u hostelu Baške Oštarije gdje se pružila prilika da se razmjene i prepričaju dojmovi uz smijeh i dobro raspoloženje i zaključi još jedno novo iskustvo, nekima možda i uvertira u svijet slobodnog penjanja i alpinizma.
