OPŠ 2017/3: Orijentacija i bivakiranje
Piše: Ivan Kovač
Nakon vesele avanture u špilji Modrič, na red je došao 3. vikend s novim izazovima u obliku bivakiranja i natjecanja u orijentaciji na još jednoj prekrasnoj i prostranoj velebitskoj lokaciji gdje se na 750 m/nv nalazi planinarsko sklonište Zavrata.
Oko 7:15 sati na sunčano subotnje jutro počelo je tradicionalno okupljanje, finalna organizacija i nabava hrane ispred Interspara. Trideset i jedan školarac, jedan prošlogodišnji, željan ponavljanja dobrog iskustva, dva psića te vodiči od kojih je nekolicina krenula ranije da nam postave staze za natjecanje u orijentaciji.
Autima smo došli do Šibuljine gdje smo ruksake nabacili na leđa te uz podršku i smiješak pokojeg lokalnog stanovnika krenuli u nove avanture. Do skloništa nas je vodila, po mnogima, jedna od najljepših velebitskih skalinada s koje smo u vrijeme pauza uživali u pogledu prema moru. Mogla se čuti i pokoja ćakula o noćenju u šatorima potaknuta uzbuđenjem jer je većini to bilo prvo iskustvo. Putem smo prošli pored napuštenog sela Bajamovac, prešli korito Kozjače, prošli pored Vodene glavice i tako stigli do skloništa odakle prema jugoistoku puca prelijep pogled na veliko polje Zavrata s nekoliko metara dubokim koritom Kozjače. Skrečući pogledom prema sjevernoj strani, krajolikom dominiraju razni kukovi od kojih je najviše pozornosti privlačio Kuk Podgrizen koji se ističe sa svojim veličanstvenim monolitom. U skloništu nas je dočekao Mauro, poznat po višegodišnjem fotografiranju ptica.
Uslijedila je kratka pauza kako bi se malo odmorili, došli do daha i nadoknadili potrošene kalorije da bi se potom raspakirali i krenuli u postavljanje kampa. Neki su se snašli odmah, neki su se češali po glavi, ali tu su pored nas bili naši uvijek nasmiješeni vodiči koji su se svojim iskustvom i savjetima pobrinuli da ne napravimo baš svaku početničku pogrešku. Unatoč nikakvim sposobnostima čitanja tragova u divljini, brzo smo shvatili da to područje vole divlji konji koje nažalost nismo vidjeli kako slobodni galopiraju velebitskim poljima. Poslužili smo se njihovim puteljcima uz korito Kozjače da se opskrbimo drvima. Bio je poseban i pomalo neobičan osjećaj kretati se puteljcima kojeg su napravile divlje životinje, a ne ljudi.
Nakon skupljanja drva došao je trenutak za vježbu bivakiranja te smo se podijelili na nekoliko ekipa i uhvatili se posla. Opet je bilo malo češkanja po glavi dok su se cerade vijorile po kampu, ali svi su se s guštom uhvatili posla. Po završetku smo obilazili bivake uz prezentaciju odabranog PR-a svake ekipe. Najbolja stvar cijele vježbe nije bila samo to što smo u praksi učili kako se zaštititi u nezgodnim trenucima u divljini, već to što je svaki bivak imao neko svoje interesantno rješenje tako da smo međusobno jedni drugima još više obogatili to vrijedno iskustvo, a Nikola Bodrožić, Ivan Mišlov, Toni Ercegović i vodič Nevio Berki odvažili su se testirati bivake tako što su kasnije navečer prespavali u njima.
Ostatak dana iskoristili smo za upoznavanje pravila u natjecanju orijentacije. Okupili smo se oko velikog starog beživotnog stabla zvanog Totem koje i dalje dominira poljem sa svojim raskošnim granama i grotesknim izgledom ispod kojeg nam je vodič Adi u tom lijepom ambijentu sve objasnio oko orijentacije pomoću azimuta, da se upoznamo s radom na kompasu, ponovio nam gradivo i upozorio nas na moguće greške u orijentaciji općenito.
Kako se Sunce počelo skrivati na zapadu tako nas je počeo prekrivati hlad koji je sa sobom donio nagli pad temperature. Na prvi je trenutak bio dobrodošao kako bi nam malo opuštao lagano izgorena lica i signalizirao da je došlo vrijeme da se naloži vatra i započne gradelada. Neki su se školarci i vodiči na zahvalnost svih prisutnih objeručke prihvatili posla, a dobar dio odradila je Anja Knezović. S druge strane, sada već iskusni planinar Marko preimenovan u Vrući & Kruti pobrinuo se da uz popriličnu dozu humora imamo i pravi planinski krijes oko kojeg smo se na kraju svi okupili i uživali u toplini. Puno se družilo, smijalo pa i zapjevalo uz čašicu vatrene vode sve do ranih jutarnjih sati.
Nedjelja jutro donijela nam je oblačno vrijeme i ugodan zvuk nekoliko kapljica kiše koje su udarale o šator. One laganog sna probudio je djetlić kojeg se kroz planinsku jutarnju tišinu čuje kako traži svoj doručak pod korom drveta.
Nakon što smo se svi odledili, razbudili, doručkovali, rastegli i došli sebi, došlo je vrijeme za natjecanje u orijentaciji. Podijeljeni u 5 ekipa jedni za drugima počeli smo s natjecanjem od Totema pa kud nas orijentacija dovede.
I tako su se ekipe mimoilazile preko polja Zavrata brojeći užurbane korake od metra rješavajući redom zadane ciljeve. Iako je svaka ekipa imala različitu orijentacijsku stazu, cilj je bio jednak svima, siguran povratak do planinarskog skloništa. Kada su se svi vratili i vodiči provjerili rezultate, pobjednicima je proglašena ekipa Whiskey Cola, kojima je trebalo svega 48 min da točno kompletiraju natjecanje. Dalje ih redom slijede Dezorijentirani, Nikola's harem, Lapo-lapo i Mutavi Whiskey.
Nakon odmora i filanja kalorijama došlo je vrijeme da se spakiramo, pokupimo sve za sobom, vratimo Mauru njegov mir, pozdravimo Emu i Edija koji su produžili prema Strugama i zaputimo se skalinadom prema civilizaciji. Da taj prijelaz s divljine u civilizaciju ne bi bio ono vruće/hladno, tradicionalno smo se zaustavili kod Dinka prepričavajući dojmove uz smijeh i dobro raspoloženje.
