3. MPŠ: Drugi izlet – kanjon Paklenice, penjanje
Odmah na početku, za sve one koji su mislili da je ona glad od prošli put svladana, oooooo kako ste se grdno prevarili... dakle DOSLOVNO (velikim slovima sve spojeno) 15 sekundi nakon pokreta sa parkirališta, iz kolone se začulo: „Ima li još puno, ja sam gladan!”, i to nakon što su se na parkiralištu već pojele prve zalihe. Dakle ukoliko imate dijete koje ne voli, neće, ne želi jesti, samo ga prijavite u Malu planinarsku školu i budite spremni ponijeti 2-3 sendvića.... mada kruže priče da se došlo i do brojke od 5 komada... radilo se o onim malim slasnim tostevima.
Što se tiče tehnikalija, za drugi izlet Male planinarske škole predviđeno je penjanje u kanjonu Paklenice i nakon okupljanja na ulazu malo smo ponovili gradivo sa prvog izleta, a zatim krenuli poučnom stazom Pjeskarica, za zagrijavanje do kanjona, gdje su nam Marija i Sanja već postavljale smjerove za penjanje. Ujedno su nam održale i malo predavanje o opremi i tehnikama penjanja te nam pokazale kako penjači osiguravaju jedni druge kod napredovanja u stijeni i kako komuniciraju. Posebni dio bio je posvećen upoznavanju djece sa sigurnosnim standardima pa sada osim onoga čemu služi pojas, znaju i čemu služi kaciga. Naravno, prije svega je održana je pauza za marednu ispred tunela, koja se, doduše samo nakratko, pokazala uspješnom.
Kako bi smanjili čekanje u redu, podijelili smo se u dvije grupe, i dok je jedna grupa penjala, druga grupa je protegnula noge do Anića luke. Uz manje jadikovke o klizavim kamenjima, velikim krivinama, kakici od horseva i sličnim nedaćama koje snađu planinare u velikoj planini, došli smo do prvog izvora vode, gdje su neki odmah poželjeli proglasiti pauzu, međutim ipak smo produžili dalje. Usput smo info tablama NP vidjeli koliko sve smjerova za penjanje ima u kanjonu i zašto je Paklenica tako popularna među penjačima. Naučili smo i razliku između nekadašnjeg i modernog načina penjanja i razliku, osobito u težini, nekadašnje i moderne opreme za penjanje, a isto tako saznali smo da se najteži penjački smjer u Paklenici ne nalazi na najvećim i najvišim stijenama, poput Anića kuka, već se sramežljivo skriva u donjem dijelu kanjona.
Po dolasku u Anića luku odmah je odrađena pauza za marendu, treća, čini me, s kojom smo i službeno stigli poznati standard od tri doručka kojeg su svojevremeno promovirali Hobiti iz Gospodara prstenova.
Samo penjanje odrađeno je skoro pa rutinski, pri čemu se veći problem pokazao spuštanje absajlom, nego samo penjanje. Neki su pokazali i izniman talent za penjanje, a neki i maleni strahić od visine, ali na kraju su svi uspješno odradili svoj smjer, a ponešto i naučili o samom penjanju. Kako to obično biva sa djecom, osim „službenih” smjerova za penjanje, svoju porciju penjanja dobili su i drvo u Anića luci i kamen kornjača iznad izvora, a i onaj veliki kamen prekoputa tunela, pa i poneko drvo pokraj njega, a umjetnu stijenu unutar tunela spasilo je samo održavanje predavanja za nove vodiče.
Što se tiče gladi, kruži prijedlog da se umjesto cateringa na završnom izletu peče vol...
