Izvještaj s izleta na Omišku Dinaru i Kanjon Cetine
Piše: Vesna Knežević
Stigao je i taj dan... nakon nekima napornog radnog ljeta i teže usklađenih slobodnih vikenda kad bi se mogli pridružiti organiziranim izletima našeg Društva- konačno!
Uobičajeno mjesto polaska-Interšpar. Poznata nasmijana lica, nečiji također uobičajeni „ što smo ono zaboravili , trk po centru u zadnji tren“ i polazak!
20:00 h, petnaest blaženih, s dozom neizvjesnosti što ih čeka, u mini busu pod ravnateljskom palicom našeg vodiča Nevia i u sigurnim rukama iskusnog nam vozača Marina kreće prema odredištu.
Odredište-zaselak Penšići ( Slime ) u koji stižemo vijugajući mračnom cestom kroz nekadašnju Poljičku Republiku oko 23:00 h. Tamo nas dočekuju više nego srdačni domaćini koji su tu ulogu itekako potvrdili i u narednim danima, gospođa Roza i gospodin Pere Škarica. Smještaju nas po raštrkanim kućicama zaselka. Svaka kućica s nekoliko soba, neke trokrevetne, neke dvokrevetne a i poneka jednokrevetna. Tako raspoređeni odlazimo prema svojim spavaonicama, kad tada , iznenađenje! Nenaviknuti na luksuz u planinarskim uvjetima i ne s prevelikim očekivanjima ulazimo u lijepo uređene, ugodne sobe s grijanjem, udobnim namještenim krevetima i prostranim kupatilom u svakoj sobi. Svi ozareni, za planinare – Hilton! Prije spavanja svi se nalazimo u jednoj od kuća gdje je velika zajednička blagovaonica, konoba, centar naših društvenih i gastronomskih zbivanja i sljedeća dva dana. Razmjenjujemo prve dojmove, okvirno dogovaramo sutrašnji dan, i kad i kud koji polako se povlačimo na počinak.
Jutro u Pensićima.. nekima budi uspomene na djetinjstvo kod bake i djeda.. zaselak s dušom, dvorišta i kamene stare kuće koje imaju svoju priču i snagu. Na stolu domaće jabuke i mandarine, med, marmelada, mlijeko, čaj i neizostavna kava, što god kome treba i voli, sve servirano od naše gospođe Roze. Milina. Ali... nismo došli ljenčariti iako ni to ne bi bilo loše u ovakvim uvjetima te u 9:00 h krećemo u prvi dan našeg planiranog pohoda- kanjon Cetine.
Ovaj dan je zamišljen kao lakši i što se terena tiče takav i jest iako smo prohodali navodno nekih 11 km , šetnja makadamom i puteljcima kroz sela omiškog zaleđa prema kanjonu, željno ga iščekujući kao školarci jer nas tamo čeka vožnja brodom do Omiša. Približavajući se rijeci i vegetacija je naravno sve gušća. Zbog prijašnjih vremenskih nepogoda porušena stabla preko staze pa do same obale rijeke gdje nas je čekao brod i nije bilo tako jednostavno doći. Cetina ispred tebe ali do obale ćeš se malo pomučiti! Ako ti je do sada bilo jednostavno- sad akcija, probijanje kroz prašumu, malo dobrodošlog avanturizma i evo nas na obali gdje nam stiže naš narančasti brod. Veselje! Jedva se čekamo ukrcati i krenuti nizvodno prema Radmanovim mlinicama. Zelena Cetina u kojoj se odražava kamen, šume, klisure koje se spajaju s njom, mirne , spokojne liske u svom staništu, šarene kućice lokalnih ribiča ... Mobiteli se ne ispuštaju iz ruku, fotkanje na najjače. Plovimo a iznad nas zip line i ekipa koja je došla po malo jaču dozu adrenalina, uuu i mi bi to:) . Nakon plovidbe od nekih 20- ak minuta aktivniji dio dana se približava kraju i stižemo u Omiš gdje odlazimo u kratki obilazak i Bože moj, kafić i kava. Vrijeme je za povratak a mi se nakon sve te ljepote i predivnog dana općenito, gle čuda, s neizmjernom radošću vraćamo „ kući“ u Pensiće jer se želuci već oglašavaju a tamo nas čeka soparnik-tradicionalno jelo toga kraja. A što reći, raj za nepce usprkos priličnoj mjeri intenzivnog češnjaka u njemu. Ali to je samo predjelo jer su Nevio i domaćin Pero donijeli domaće meso iz obližnjeg sela . Dok nam naš vodič demonstrira svoje umijeće roštiljanja mi mu dajemo svesrdnu podršku svojim prisustvom jedva čekajući da završi. Povlačimo se u zajedničke prostorije na bogatu večeru nakon koje slijedi druženje, a kako to već ide.. to znate i sami, zar ne?
Buđenje, drugi dan . Raniji polazak, krećemo u 8:00 jer je danas zahtjevnija tura. Idemo na Omišku Dinaru. Vozimo se do Omiša odakle startamo strmim usponom (zagrijavanje, da probije znoj) do Fortice, Starog Grada – stara utvrda iznad Omiša. Nakon kratkog zadržavanja nastavljamo uspon morskom stranom, pogled puca na Omiš, Brač i ostale otoke. Korak po korak i razdragana grupa planinara za cca 2 sata hoda stiže do Lude kuće, skloništa koje se obnavlja, okruženo borovom šumom i livadama , gdje pravimo pauzu pred uspon od nekih 45 min do Imbera ( Kule), najvišeg vrha Omiške Dinare (864 m) odakle je tek pogled neopisiv. Brač, Korčula ,Pelješac, Mosor, Poljička planina, moćno Biokovo koje kao da svom svojom snagom uranja u more. Silazeći s Imbera nastavljamo dalje hrptom preko krša, i dijelom šumom do crkvice sv Vida (639 m) gdje se kratko odmaramo i odatle nizbrdo serpentinama po staroj napoleonskoj cesti spuštamo se do mjesta Lokve gdje nas čeka Marin da nas umorne i gladne ali zadovoljne nakon nešto više od 5 sati hoda vrati u bazu. Nije nam teško pao taj povratak kao ni prvi dan jer naši domaćini ne bi bili to što jesu i kakvi jesu da nas u točno dogovoreno vrijeme (16:30) nije dočekalo ništa manje nego vruće janje s ražnja! Kakva gozba nakon cijelog dana!
I... kako svemu dođe kraj tako je i ovom planinarsko-gastronomskom , moglo bi se reći, izletu odzvonilo. Siti i napiti , osvježeni toplim tušem ukrcali smo se u bus teška srca u 19:00 h za povratak u Zadar, svoju svakodnevicu i rutinu ali ispunjeni i sretni sa svime doživljenim u ovom prekrasnom kraju toliko da je raspoloženje i atmosfera ,unatoč umoru, tijekom cijele vožnje bila na vrhuncu.
Zahvala našem vodiču Neviu na stručnom vođenju i strpljenju , domaćinima Rozi i Peri Škarici, te svima koji su omogućili ovaj prekrasan izlet . Do što skorijeg sljedećeg!
