PdPaklenica na Visokim Tatrama

U organizaciji Stanice planinarskih vodiča Zadar i našeg Društva organiziran je višednevni izlet na Visoke Tatre. Kako je bilo, doživljaje i iskustva pročitajte u ovom zanimljivom izvještaju i ćirnite u fotogaleriju ispod teksta :)

Tekst: Milan Terman

Foto: članovi ekspedicije

Prvi dan

Dug je put do Visokih Tatri, ali isplatilo se. O samom putu neću previše pisati. Ono što se događalo u autobusu, bolje da ostane u autobusu. Moram samo spomenuti da nam je monotoniju ravne Mađarske prekinula probušena guma. Dva su moguća uzroka. Možda je to posljedica toga što je broj ekspedicionista bio zaokružen na nesretnih 13, ili je do bušenja došlo uslijed mehaničkog oštrećenja uzrokovanog kontaktom sa oštrim predmetom pri velikoj brzini. Brzo smo se organizirali pa uz malu pomoć vlasnika lokalne kababdžinice Istanbul i spremnosti našega vozača promijenili gumu. Smjestili smo se u gradu Poprad, koji se nalazi 20-ak kilometara od podnožja Visokih Tatri. Tamo smo stigli u rano popodne.

Drugi Dan

Plan je popeti se na Kriváň. Prevedeno bi mu naziv bio “nakriviljeni”, što dobro opisuje njegov izgled kada se gleda s određenih strana. Sa svojih 2 495m visine, isturenosti i prepoznatljivosti, on je postao jedan od najpopularnijih vrhova u slovačkom djelu Visokih Tatri. Čak je i provođenjem ankete odabran da predstavlja Slovačku na njihovoj inačici kovanica eura. Za početak imamo nekoliko sitnih problema. Poteškoće pronalaska početne točke našeg uspona rješavamo drevnom metodom “kartu čitaj, seljaka pitaj”. Nakon izlaska iz autobusa hrabro hodamo kojih stotinjak metara po krivoj stazi, ali pogrešku brzo uočavamo, vraćamo se na križanje i sa jednakim elanom krećemo u pravom smjeru. Primjećujem da su markacije na Visokim Tatrama drugačije od naših. Sastoje se od tri horizontalne crte, vanjske dvije su bijele dok je srednja u boji koja označava na kojoj stazi se nalazite. Mi smo se susreli sa crvenim, plavim i zelenim stazama. Čini mi se kako ovakav način označavanja olakšava nastavak kretanja po istoj stazi kod nailaska na raskrižje. Pri početku uspona smo naišli na predio devastirane šume. Pitam se što bi mogao biti uzrok, ne čini se kao da je bio požar. Netko komentira kako je možda lavina. Poslije saznajemo da se radi o nametniku, nekoj vrsti bube potkornjaka koja napada borove. Neka stabla su preventivno posječena, dok su se druga srušila sama ili uz pomoć vjetra. Također se mogu vidjeti table s upozorenjima na opasnost od padanja stabala te natpisi na kojima se djelatnici nacionalnog parka ispričavaju što su morali sjeći šumu. Put nas iznad crnogorične šume vodi u pojas klekovine, pa na granitni kamenjar. Kamenje je većinom obraslo zelenkasim lišajem, što cijeloj planini daje nestvaran izgled. Staza je cijelim putem široka, čista i većim djelom građena polaganjem kamenja. Na grebenu pod vrhom vidim kako su Tatre prošarane ledenjačkim jezerima raznih veličina. To nije moguće vidjeti u našem poroznom kršu. Slovaci imaju i rječ za takva jezera, pleso što u prijevodu znači planinsko jezerce. Na vrhu Kriváň ostajem iznenađen koliko je ljudi gore, unatoč tome što je radni dan. Primjećujem i dvoje djece, po mojoj procjeni ne starijih od 10 godina. Ne izgledaju kao da su prisiljeni biti tu. Čuo sam svašta o slovenskoj planinarskoj kulturi, ali po ovome se čini da ni Slovaci ne zaostaju. Iako se vjetar, koji nas je šibao po putu, smirio, na vrhu je poprilično hladno. Pogotovo za nas koji smo došli iz tople Dalmacije. Na drvenom križu koji označava vrh mogu se vidjeti naslage leda. Oblaci koje smo iz podnožja gledali kako se kovitlaju oko vrha su se skoro razbili. Zaklanjaju nam jedino još sjevernu stranu. Kad su se i oni malo razbili vidim da na tu stranu sa vrha ide oštri pad na čijem rubu nije ni najmanje ugodno stajati. Nakon ručka i grupnog fotografiranja spuštamo se drugom varijantom, idemo prema mjestu Štrbské Pleso. Po putu nas pozdravljaju dvije divokoze, koje se nisu toliko sramile planinara. Cilj nam je uhvatiti vlak za Poprad, u mjestu Štrbské Pleso. Prije odlaska na željeznički kolodvor malo se prošetavamo kraj velikog jezera koje se nalazi na ulazu u mjesto. Nas nekoliko ekspedicionista se odlučujemo popiti kavu u Štrbské Pleso te uhvatiti sljedeći vlak za Poprad. Nismo se pretjerano usrećili s tom odlukom. Vjerujem da smo zbog lošeg sporazumjevanja s konobarima dobili i lošu kavu. Vlak koji nas je vozio je poprilično jeftin, ali i poprilično spor. Za prijeći 29 kilometara od Štrbské Pleso do Poprada mu treba 1:15h.

Treći dan

Danas nam je cilj Rysy. On je najviši vrh Poljske, ali mi se penjemo sa Slovačke strane. Na njega su se navodno popeli i Maria Curie, drug Lenjin i Papa Ivan Pavao II. Kako smo upoznati sa situacijom na terenu, na početnu točku stižemo iz prvog pokušaja , problem nam predstavljaju samo 4 kilometra dosadnog asfaltiranog puta kojeg moramo prepješačiti. Taj put je otvoren samo za dostavna vozila pa nam naš autobus tu nije mogao pomoći. Na početku uspona nailazimo na zanimljiv prizor. Uz stazu stoji mala drvena ostava puna namirnica razdijeljenih po vrećama. Uz ostavu stoji natpis koji nudi beplatan čaj svatkome tko donese između 5 i 10 kilograma namirnica do Chate pod Rysmi. Chata u prijevodu znači koliba, pri čemu se misli na planinarski dom koji se nalazi nešto ispod vrha Rysya. Kako imamo prevaliti oko 1000 metara nadmorske visine do doma odustajemo od namjere da štogod i ponesemo, možda da se kao nagrada nudio topli obrok …

Nebo bez oblačka. Nakon guste borove šume, staza nas vodi po klekovinom obraslim obroncima dubokog klanca. Iz klanca se dižemo serpentinama do platoa na kojem staza prolazi kraj jezera Veliko i Malo Žabie pleso. Svi se slažemo da je današnja staza puno atraktivnija od jučerašnje. Prije Chate je potrebno prijeći preko police koja je osigurana lancima i konopima. Polica je dovoljno široka da nam po suhom vremenu lanci nisu potrebni, ali vidim da bi puno značili da je kamen mokar. Na Chati se odlučujemo zaustaviti po povratku s vrha, nakon nje nailazimo i na zaostali snježni nanos. Pred sam vrh, gdje uspon usporava, okruženi smo planinarima sa svih strana. No, ni to, ni gužva na Kriváňu od jučer nas ne pripremaju na ono što doživljavamo na samom vrhu Rysya. Vrh je prepun ljudi, na svakom kamenu netko sjedi. Moram napomenuti da je bio petak, znači radni dan. Gore je špica, vrvi ljudima kao Narodni trg u Zadru subotom u 11 sati. Sam vrh čine dva vrha spojena kratkim grebenom, između njih prolazi Slovačko - Poljska granica. Niži od vrhova (2 499 m) se nalazi u Poljskoj, dok se viši (2 503m) nalazi u Slovačkoj. Grupa nam se malo razvukla pa se fotografiramo u manjim grupicama. Dok čekamo ostale, odlučujemo se spustiti na izbočinu nekoliko metara ispod poljskog vrha kako bi odmorili i štogod pojeli. Htjeli smo stati van gužve, ali smo sjeli na stazu koja vodi s poljske strane tako da su planinari cijelo vrijeme preskakali preko nas. Pri spustu smo opet u gužvi, cijelo vrijeme planinari dolaze ili odlaze prema vrhu. Još nekoliko puta se okrećemo promotriti zanimljivu situaciju na vrhu.

Chata pod Rysmi je lijepo uređeni planinarski dom. Prvi mi je dojam kad sam ušao unutra bio da je jako vruće. Nisam primijetio da vatra gori, ali je svejedno velika kalijeva peć isijavala toplinu. Unutra smo sjeli tek nakratko, kako je t ko dolazio, komentirao je da ga toplina uspavljuje pa smo pobjegli van. Lijepo vrijeme nas je pratilo i na spustu do podnožja. Počeo se stvarati tek pokoji visoki oblak. Krajnji cilj nam je opet bio kolodvor u Štrbské Pleso i vlak za Poprad. Današnja tura nam se malo odužila pa nismo stigli na vlak koji smo planirali, do idućeg je trebalo dosta čekati. Samo čekanje i ne bi bilo problem, ali smo planirali tu večer improvizirati gradele koje bi se u ovom slučaju otegle duboko u noć. Ali, tu je uskočio naš vozač autobusa, koji je spasio i nas i gradele, došavši po nas.

Četvrti dan

Krećemo ležernije, ostajemo duže spavati. Danas je u planu turističko razgledavanje. Vrijeme se pogoršalo, gledajući prema Visokim Tatrama vidimo da su zavijene u oblake i s njih puše hladan vjetar. Prvi je u planu bio grad Levoča. Popili smo kavu pa krenuli u obilazak starog dijela grada koji je UNESCO zaštitio. Razgledavali smo crkve i znamenitosti kad nas je zamijetila jedna turistička voditeljica. Nisam siguran kako je znala da smo turisti, ali nas je odmah pokušala nagovoriti na plaćeni posjet 50- metarskom zvoniku. Mi smo naravno na to i pristali. Vrijeme se dodatno pogoršalo, pa je počela padati i lagana kiša. Čekanje termina za posjet zvoniku kratimo kupujući suvenire. Sa zvonika je moguće vidjeti cijeli grad i okolicu. Voditeljica nas je pokušala impresionirati svojim poznavanjem okolice najprije pokazavši na Visoke Tatre, na što joj je netko odgovorio da smo protekla dva dana bili tamo.

Nakon Levoče krećemo prema 20 kilometara udaljenoj srednjovjekovnoj utvrdi Spišský hrad. Ta velika utvrda je smještena na brdu pa sam prilaz ostavlja impresivan dojam. Iako radovi na obnovi još traju, tu se može mnogo toga vidjeti. Osim samih zidina i kula koje su sve zidane kamenom, tu je i mali uređeni muzej u kojem je izloženo oružje iz raznih razdoblja upotrebe utvrde. Muzej također sadži i nekoliko prostorija uređenih u srednjovjekovnom stilu. Vrijeme se opet pogoršava, Visoke Tatre nam šalju neveru, pa, iako nismo svi obišli sve zidine, žurimo nizbrdo prema autobusu.

Peti dan

Na dugom putovanju natrag nije bilo neugodnih iznenađenja. Zbog stare karte na navigaciji smo zalutali u centar Budimpešte, no nitko se nije žalio na tih izgubljenih 20 minuta što smo proveli vozeći se kroz taj lijepi grad.

Vjerujem da smo se svi vratili s lijepim uspomenama, i vjerojatno sa željom za nekim ponovnim odlaskom u ovo lijepo gorje.