Održan prvi vikend 13.Opće planinarske škole 2017.
Tijekom proteklog tjedna, vrijedni instruktori PD Paklenice mamili su nas u zagrljaj planine. 8. travnja je došao i taj dugoiščekivani dan kada smo stečena znanja i iskustva mogli primijeniti u praksi. Navukli smo gojzerice, opremili ruksake i oko 7 i 30 ujutro krenuli put Starigrada.
Piše: Martina Knežević
Prvim koracima zagazili smo po prekrasnom kanjonu Velike Paklenice duž kojega smo uživali u žuboru potočića. Turističku rutu, kao i potočić, ovoga puta smo ostavili iza leđa i krenuli „cik-cak-vertikalnom“ stazom koja je osvjestila mnoge od nas da je osvajanje planine više od šetnje prirodom. Nagradu za naučeno dobili smo kada smo naišli na stare zidine, plavi fenjer nagrizen zubom vremena obješen o ulazna vrata, mule/mazga koja čeka svoga gospodara te vrijedne pčelice koje su pronašle svoj dom u zidinama Jurlina. Svoj put nastavili smo u smjeru Malih Močila koja su nam pružila hlad, te smo iskoristili priliku da se okrijepimo. Informacija da hodamo već četiri sata zvučala je nestvarno i već tad je bilo jasno koliko nas je priroda osvojila, baš kao da je vrijeme stalo. Fenomenalan osjećaj! Svoj put nastavili smo prema Planinarskom domu Paklenica gdje nas je na svoj posebno smješan način dočekao domar Daćo – „Dobro došli u Planinarski dom Paklenica, ovo je delux smještaj s obzirom što vas sve čeka sljedećih tjedana“ rekao je u šali i nasmijao nas sve na kraju zahtjevne rute. Smjestio nas je u spavaonice te dao vremena da se „rekuperamo“, a onda je uslijedio novi zadatak. Cijela naša grupa pošla je u drva s Daćom. Grupa u formi lanca iznosila je drva na stazu, a potom i do doma što je očigledno bilo zabavno svima. Dok se grah krčkao usljedilo je još malo zabave. Odšetali smo do Sklopine, odnosno do kuće prislonjene u dnu stijene. Zaista poseban prizor koji je povlačio pitanja o životu u prošlosti. Nakon toga, prošetali smo šumskim putem do rječice gdje se naša subotnja tura bližila kraju. Na povratku u dom, stali smo u Ramićeve dvore. Domaćin nas je veselo dočekao, ugostio i počastio domaćom rakijom koja je bila izuzetno fin aperitiv pred grah koji je uslijedio u domu. Nakon prave planinarske večere jedan dio grupe povukao se u prostorije doma, gdje se pod svjetlima svjeća i čeonih lampi nastavilo druženje, a drugi dio ekipe je ostao vani, te uz vatru, mesu i vino proveo ostatak večeri.
Sljedećeg jutra naš put se nastavio drugom stranom kanjona Velike Paklenice. Uputili smo se prema vidikovcu koji nas je počastio pogledom na prekrasne velebitske masive. Nastavili smo preko Suve Drage prema zaseoku Ramići, kojega smo spontano prozvali Ramići dva. Tradicionalno kamena kućica, obnovljena pred koju godinu, komin s nadstrešnicom „zavučen“ u stijenu i drvene klupe pružili su nam hlad i mjesto za okrijepu pred nastavak puta. Mala je to oaza gdje smo imali priliku opskrbiti se i vodom iz bunara. Put smo nastavili preko Njiva – stazice jaglaca, ljubičica i divljih narcisa koji uz suhozide uzdižu „glave“ kako bi ulovili koju zraku sunca. Novi izazov bio je uspon uz Vidakov kuk do samoga vrha koji pruža pogled na ostatak planine i na more. Neobično gnijezdo u procjepu visokih stijena, poskoci koji se sunčaju na sigurnoj udaljenosti još su neke od bogatstava prirode u kojoj smo mogli uživati. Zoljin kuk, stijene i sipari činili su sljedeću dionicu našeg puta. Sa ove staze imali smo priliku pružiti pogled na veći dio puta koji smo savladali u protekla dva dana. Umorni, ali oduševljeni stigli smo ispred Manite peći koja, na nažalost većine, nije bila otvorena. Hlad smo iskoristili da se okrijepimo, sumiramo nedjelju i zaokružimo putovanje u dnu kanjona Velike Paklenice.
Kako bi naša Lana rekla, bilo je to društvo i iskustvo za opet te se veselimo sljedećim turama. 
