4. vikend Opće planinarske škole PD Paklenica - Špilja Modrič (Rovanjska)
Subota, 02. svibnja 2015. g.
Izlet: Špilja Modrič (Rovanjska)
Izvještaj: Nina
Foto: polaznici škole
Veselo smo dočekali i četvrti vikend Opće planinarske škole guštajući u kavici, čaju, doručku u već svima dobro poznatom Intersparu. U osam sati krenuli smo prema Rovanjskoj gdje se nalazi prekrasan dragulj planine Velebit – špilja Modrič, koja je ovu subotu bila naša tajna koju smo svi jedva čekali otkriti. Po dolasku u Rovanjsku naš vodič Marijan podijelio nam je opremu (kacige sa električnom lampom ili sa karabitnom rasvjetom) te nas je uputio u sve što nas u špilji čeka. Nakon kratke šetnje kroz gustu, borovu, rosnu šumu stigli smo do ulaza u špilju i tek tu je započela prava priča. Sljedeća dva sata svatko od nas sanjao je svoj san, prepušten mašti na volju, prolazeći uskim prolazima, dolazeći do velikih dvorana koje su čarobno ukrašene ljepotama stalaktita, stalagmita, stupovima i brojnim drugim oblicima koje naša mašta i kreativnost pretvaraju u orgulje, zavjese, meduze, sipe, crvene kraljice, likove iz bajke... Sve skupa ne bi izgledalo tako divno da na našim glavama nisu sijale karabitske kacige koje su osvijetlile cijelu špilju i samom svojom pojavom svima izmamile osmijeh na lice. Nakon što smo prošli 829m ove ljepotice, koja je zadržala svu svoju autentičnost, gdje su sve njezine ljepote dovedene u prvi plan, čak ni tada naša avantura nije završila. Naš Marijan zanimljivim nas je pričama vodio cijelo vrijeme i bez njega doživljaj špilje ne bi bio isti, kao ni bez naših vodiča Marijane i Šime koji su pazili na nas cijelo vrijeme, kako bi nam prolazak kroz špilju predstavljalo zadovoljstvo, a ne opterećenje ili opasnost. Na kraju kad smo vidjeli i doživjeli sav trud prirode da nam napravi nešto zaista lijepo zadržali smo se u zadnjoj dvorani, te smo prema Marijanovim uputama ugasili svoje lampe i ostali u potpunom mraku i tišini. Nismo mogli vidjeti niti prst pred nosom jer se apsolutni mrak može doživjeti samo ispod zemlje, inače uvijek od nekud dolazi onaj mali tračak svjetlosti. Taj trenutak tišine i mira odveo nas je u neki novi svijet. Nakon još jednog novog iskustva krenuli smo nazad. Izlazeći iz špilje sa smješkom na licu razmjenjivali smo dojmove i divili se bonaci, miru, svježini i smiraju dana. U ovom predivnom subotnjem jutru ne samo da smo uživali u ljepotama koje je stvorila priroda, već smo shvatili koliko je zapravo važno na što bolji način uspjeti sačuvati prirodnost i netaknutost špilje Modrič, jer je upravo to nešto što ju čini uistinu posebnom i drugačijom od drugih. Kako naš zaljubljenik Marijan kaže - „Sva čar je u tome da priroda ostane netaknuta, da je sve onako kako je to bilo prije dolaska čovjeka.“ Kako bi nam naš jedinstveni izlet bio još draži i ostao u što ljepšem sjećanju mi smo ga kao i uvijek začinili zajedničkim druženjem po dobrom starom običaju negdje na pivi, uz neizostavno učenje čvorologije s našim vrijednim vodičima, ali ovaj put u restoranu Bartol u Rovanjskoj.
