Velebit ski tour 2015 – zimski VPP

Tekst i fotografije: Ivan Živković

Svaki pravi ljubitelj Velebita zna za Velebitski planinarski put. Svaki pravi ljubitelj Velebita i zime pomislio je, barem jednom u životu, kako bi ga bilo lijepo proći u zimskim uvjetima. Rijetkima je to i uspjelo. Eto, nama se posrećilo i uspjeli smo napraviti nešto što je najbliže VPP-u u zimskim uvjetima. Od 26.2. – 7.3.2015. doživjeli smo nevjerojatno putovanje Velebitom u njegovom najboljem izdanju. Nadam da ću vam uspjeti prenijeti bar djelić naših doživljaja i nadam se da ćete uživati.

Ruta: Krasno – Zavižan – Mrkvište – Skorpovac – Šugarska duliba – Visočica – Rudine – Struge – Sveto brdo – Dom Paklenica.

Ivica Bilić, Neven Atlagić, Roko Kotlar, Ivan Živković

Ideja je postojala već neko vrijeme, a inspirirana je pokušajem naših prijatelja od prije nekoliko godina koji su, nažalost, zbog nemogućih vremenskih uvjeta morali odustati nakon dramatičnog bivakiranja na Visočici. Ivica Bilić predložio je da ove zime odradimo VPP na skijama. Proskijao sam četiri tjedna prije negoli smo išli na turu, dok su ostali već poprilično dobri skijaši. Našli smo se jedan dan u prostorijama našeg Društva i sve dogovorili. Okvirno smo odredili datum, ovisno o vremenskim uvjetima i mogućnostima. I tako je dogovor pao za četvrtak, 26.2.2015. S opremom i stvarima nismo puno komplicirali. Išli smo na što manje da budemo brži. Znali smo da logistiku imamo na Skorpovcu, Baškim Oštarijama, Visočici i Strugama. Krenuli smo u četvrtak u 05:00h iz Zadra. Prijatelj, Ljubo Majica odvezao nas je do Krasnog odakle smo probali cestom još koji kilometar, dok vozilo nije zapelo. S tog mjesta do doma na Zavižanu trebalo nam je 5 sati. „Jako lijepo zagrijavanje“, komentirali smo. U Domu smo bili oko 15h. Čaj, rakija, priča s domarom Antom, večera i vino. Zanimljivo je kako smo pazili na kilažu opreme, a svaki je imao litru i pol vina i pola litre rakije. I to do Baških Oštarija gdje nas je čekalo novo vino za dalje. Zbog toga silnoga vina u šali smo se nazivali „putujući vinogradi“. Valja još napomenuti da smo razmatrali opciju prolaska kroz Rožanske kukove pa na Alan, ali zbog količine snijega u Rožanskim kukovima i samog terena, te zbog nedostatka istog (poslije Alana), zaključili smo da je bolja varijanta Mrkvište.

Zavižan – Mrkvište , 27.2., petak

Jutro na Zavižanu dočekali smo euforično. Kroz prozorska stakla prizivao je prekrasan, sunčan dan . Cucke smo spremili u torbu i skijali sa Zavižana u idealnim uvjetima. Taj osjećaj se teško može opisati riječima, ta nevjerojatna zimska idila sjevernog Velebita. Išli smo cestom prema Lomskoj dulibi i onda se odvojili na Lubenovačka vrata pa preko Lubenovca na Mrkvište. Nakon nekoliko sati stigli smo do odvojka za put koji vodi na Lubenovačka vrata. Odlučili smo stati i nešto pojesti, a i nije nam se žurilo, dan je bio topao i sunčan. Tu počinju naši prvi problemi. Snijeg je omekšao do te mjere da se počeo lijepiti za skije. Počeo se tako prokleto lijepiti za skije da nam je dobro onemogućavao daljnje napredovanje. Tada smo još bili bez cucaka. Kad smo stavili cucke, naš dan se pretvorio u noćnu moru. Na svakoj nozi mi je bilo barem deset kila snijega. Roko se toliko se iživcirao zbog lijepljenja snijega za skije da je u jednom trenutku svoje ludosti slomio štap o skiju. Slomio je štap na dva dijela. Onda smo došli na ideju da navoskamo skije. Koristili smo običnu svijeću koju je netko izvukao i počeli smo mazati skije. Do tog trenutka smo bez cucaka još i mogli bez problema, uz nekakvu uzbrdicu. Kad smo stavili cucke stvar se drastično pogoršala. I tako sve do Lubenovca. Lubenovac je izgledao prekrasno pod snježnim pokrivačem, ali sunce nas je toliko ošamutilo da smo se vukli kao krepane mačke. „Gađali“ smo markaciju prema Velikom Kozjaku da skratimo cestu i tu smo malo lutali, ali snašli smo se. Cesti do Mrkvišta nije bilo kraja. Već odavno nas je uhvatila noć kad smo nabasali na Mrkvište. Stigli smo oko 21.00h, nakon nekih 12h! Iscrpljeni i izmoreni stajali smo ispred kuće koja je bila pokrivena snijegom. Netko iz ekipe je upitao: „Gdje je zimska soba?“ Zbunjeno smo se pogledali i potom se rasporedili, svatko na svoju stranu, uokolo, da nađemo sobu. Roko ju uspijeva naći, ali u njoj nije bilo ni drva ni vode. Nakon što smo skupili drva i zapalili vatru, Roko i Bilić su otišli tražiti gusternu. Sondirali su je lopatom i uspjeli je otkopati, ali bila je zaključana. Obili smo lokot i poslužili se vodom. Zimska soba na Mrkvištu je ugodna, a peć je jako dobra, lijepo smo se zagrijali i odmorili za dalje.

Ovim putem se još jednom ispričavam HPD-u Senj i gospođi Nedi zbog štete nanesene na poklopcu gusterne (HPD Senj obaviješten je o ovome djelu i još jednom se ispričavamo).

Mrkvište – Skorpovac 28.2., subota

Ujutro smo se spakirali i „u tren oka“ se sjurili prema Štirovači, ispraznili smo vodu s Mrkvišta i ulili štirovačku, kako kažu, najbolju velebitsku vodu. Kad smo došli do ceste gdje se nalazi odvojak za Padeže, opet smo odlučili kratiti. To nas je odvelo u divljinu Štirovače gdje više nitko nije znao gdje smo. Sve nade smo polagali u GPS. I nakon nekog vremena smo uspjeli izbiti na cestu koja nas je odvela do stare napuštene šumarske kuće. Onda je sve bilo lakše i nastavili smo cestom prema Kuginoj kući. Na Kuginoj kući smo se uvukli u zimsku sobu i malo osvježili. Znali smo da nas na Skorpovcu čeka Ljubo Majica i sigurno sprema nešto fino za jesti. Kad smo trebali krenuti, Biliću se dok je stavljao skije, raspolovio vez na dva dijela. Prednji dio Diamira se doslovce raspuknuo na dva dijela. Nevjerojatno. Svi smo u šoku gledali s nevjericom, ali ostali smo mirni. „Što napraviti?“ pitali smo se. Onda je Neno s komadom parangala kojeg je Roko imao za potrebe sušenja robe u skloništima uspio zavezati Bilićevu pancericu za skiju. Malo je pojačao s jakom ljepljivom trakom. Taj improvizirani vez ne samo da je izdržao nego se pokazao odličnim. Nakon Kugine kuće dionica je bila puna leda i opasnih strmina. Bili smo doslovce cijelo vrijeme na rubnicima, a kad smo izbili na cestu za Skorpovac uslijedila ja prava poslastica. Skijali smo skroz da samoga skloništa. Nenin improvizirani vez je sve to izdržao. Na Skorpovcu su nas dočekali Ljubo i Tome Jukić. Ljubo je svoje skije ustupio Biliću da može nastaviti i svaka mu čast zbog toga. Malo tko bi to učinio. Pit stop servis je obavljen na Dabarskoj kosi sutra ujutro.

Skorpovac - Baške Oštarije 1.3., nedjelja

Ovo je bila najlakša dionica gdje smo morali na nekim dijelovima i nositi skije zbog nedostatka snijega. Ono zbog čega je bila posebna jest da je to nekakva sredina puta, i što su nas na Vili Velebita nestrpljivo čekali naši domari iz Paklenice, Daćo, Vuke i Daćin „psić“ Ksena. Donijeli su nam rezervnu robu i hranu. Tu smo se pregrupirali i obnovili zalihe. Ovom prilikom također želimo zahvaliti i Anti Rukavini jer nam je izišao u susret, omogućio prenoćište i sve potrebno za nastavak putovanja.

Baške Oštarije – Šugarska duliba 2.3., ponedjeljak

Kiša, kiša i kiša. Iako smo „sprašili“ dionicu od Vile Velebita do Šugarske dulibe za 7 sati, bilo je krajnje neugodno. Imali smo sreće što je kroz Ramino korito bilo dovoljno snijega da ne moramo nositi skije na leđima. Cijelim putem pratila nas je kiša i hladna južina. Posebno je težak bio mukotrpan izlaz prije Pasjeg klanca. Zaleđen uspon kojem nije bilo kraja. I u ljetnim uvjetima je dosta naporan, a zamislite kako to izgleda u kombinaciji s ledom, kišom i južinom. Bilić se slabije obukao kako bi sačuvao suhu robu i to ga je zamalo koštalo. Kasnije je izjavio da mu je to bio najgori đir na Velebitu uopće. Morali smo se stalno kretati da se ne bi ohladili jer je svako stajanje, makar i na minutu, već izazivalo posljedice. Išli smo sedam sati bez odmora, stalno u pogonu. U skloništu su nas dočekala drva i voda - to nas je spasilo. Trebalo je neko vrijeme da se ugrijemo, ali sve je na kraju ispalo dobro. Tijekom noći smo se mijenjali svaka dva sata, kako bi peć ostala upaljena da osušimo sve što je bilo mokro.

Šugarska duliba – Visočica 3.3., utorak

Vrijeme je bilo odlično. Kad smo izbili na cestu za Panos čekala nas je dionica skijanja sve do Jelove ruje. U jednom trenutku sam pričao s Nenom i kazao mu kako smo brzi i kako bi možda mogli preskočiti Visočicu i odmah na Rudine. „Da možda bi i mogli“, kazao je Neno. Kako sam se prevario. Uspon na Trošeljevac meni je bio noćna mora. U jednom trenu sam, na cesti dok smo se spuštal,i primijetio da mi cucki nisu za pojasom. Vratio sam se po njih i to me malo umorilo. Jedan dio uspona pri vrhu Trošeljevca je bio zaleđen, a raslinje je bilo nisko. Skije smo nosili u rukama. Kakva je to muka bila! Jedino je Neno čitav uspon odradio na skijama. Svaka čast. Pred Visočicu sam bio napola mrtav. Kad sam se dočepao skloništa odmah sam se uvalio u vreću i tu noć sam imao temperaturu. Prije nas tamo je bila škola iz PD Zir i s njima naši prijatelji, Marko Veljača i Domagoj Diklić, koji su nam donijeli neke zalihe hrane i pića (vina).

Visočica – Rudine 4.3., srijeda

Još prije Visočice smo dogovorili da ćemo ići na Rudine odmoriti jedan dan. Bila je to mudra odluka. Prijelaz Visočice nije bio nešto previše dramatičan iako je puhalo prilično jako jugo. Skije su bile na leđima gotovo cijelim putem jer je bilo poleđeno. Visočicu smo obišli, nismo išli na vrh jer bi to ipak bilo previše. Do skloništa na Rudinama nam je trebalo oko 3 sata. I napokon smo se dočepali naših Rudina. Tu smo bili doma! Ova ruta se svakako ne preporučuje zbog opasnosti od mina. Sklonište nije pod HPS-om i stoga je kretanje ovim područjem isključivo na vlastiti rizik. Na Rudinama smo se dobro odmorili i bili smo i više nego spremni za daljnju avanturu.

Rudine – Struge 5.3., četvrtak

Ujutro smo se probudili, uživali uz kavu i doručak dok smo na radiju slušali vremensku prognozu. Kakav kaos! Orkanska bura koja ruši sve pred sobom. Čuli smo dan ranije upozorenja DHMZ-a, ali smo smatrali da pretjeruju kao i obično. Izgleda da su ovaj put bili pogodili. I to smo osjetili već kad smo provirili vani. Preko noći je palo oko 30 – 40 cm novog snijega i stvarno je puhalo, i to prilično jako. Obukli smo se i spremili opremu. Neno je tu noć bio pokleknuo od temperature, ali ujutro je bio kao nov. Već na samom startu smo vidjeli da nije šala. Krenuli smo na skijama, ali nakon 50 metara Bilić je proklizao u vrtaču. Na svu sreću bez ikakvih posljedica. Kroz šumu je bilo snijega i kretanje je bilo relativno ugodno dok smo već na Jančarici bili u problemima. Bura je otpuhala novi snijeg i ostao je samo led. Gurali smo na rubnicima skija koliko god smo mogli. Onda je Bilić opet proklizao u vrtaču, ali sreća bez posljedica. Ubrzo smo stigli na Oglavinovac. Tu sam stao iza njih da snimim snimku mobitelom. Skinuo sam lijevu rukavicu i nabio je na štap i dok sam snimao opalio je reful toliko jak da je mene bacilo, a rukavicu otpuhalo. Uspio sam je vidjeti u daljini i nekako sam brzo ustao i pojurio za njim kad su mi se vrhovi skija zabili u snijeg i samo sam odletio nosom prema naprijed. Rukavice više nije bilo na vidiku, kao ni jednoga štapa, a niti ikog od ostalih. Pričekao sam da nalet stane i kad se malo raščistilo počeo sam panično kopati po snijegu. U glavi mi je bilo: „Pa neću valjda ostati odjednom bez rukavice i štapa!“ Uspio sam iskopati štap! Ostali su se počeli već vraćati po mene kad sam ih ugledao. U takvim uvjetima, ta gola područja znaju biti jako opasna jer se stvarno nemoguće orijentirati. Te scene, kada zavije vjetar i ponese snijeg su nevjerojatne! Kao snježne pijavice! Opet smo se kretali šumom i onda smo izašli na Javornik. Prešli smo ga bez većih problema, pa opet kroz šumu i eto nas na Strugama! Tu je GPS radio punom parom jer je stvarno bilo nevjerojatno kako se teren izmijenio s obzirom na količinu snijega. Taj dan na Struge su trebale doći sestre Angie i Rita, ali s obzirom na vremenske uvjete javili smo im da ne dolaze, a i same su znale da nema smisla. Vikend prije tu su bili školarci Zimske škola PD-a Paklenica, tako da su nam ostavili vina, drva i vode. Hvala ekipa!

Struge 6.3., petak

Ostali smo na Strugama čekati da se smire vremenski uvjeti. I dalje je puhala olujna bura. Znali smo da će se Angie, Rita i Matea pokušati probiti na Buljmu, ali nismo znali dokle će uspjeti doći. Odlučili smo da im idemo u susret i ukoliko ne budu mogle mi ćemo uzeti što nam treba i natrag. Neno je krenuo put Doma na skijama. Nije prošlo niti sat vremena, a Neno se vratio s punim ruksakom. Sreo ih je na putu i dolaze, Angie, Rita i Matea! Bilo nam je drago da su uspjele! Spremile su nam večeru i desert. Svaka čast cure! Skupili smo energije za posljednji i najuzbudljiviji dio – greben!

Struge – Sveto brdo – Dom 7.3., subota

Na prognozi su za subotu rekli da će bura biti u opadanju. Mjestimice s olujnim udarima, ali sve slabija i slabija kako dan bude odmicao. Čuli smo da su opet otvorili sv. Rok i to nam je bilo dovoljno. Kad smo vidjeli greben znali smo da nikome nije mjesto gore po tim uvjetima. Ali nitko nije ništa rekao. Svima nam je bio nekakav grč u želudcu i bili smo nestrpljivi da krenemo. Na skijama smo stigli do prijevoja ispod Babinog vrha, a onda je započelo carstvo leda. Skije smo čvrsto zavezali za ranac. Podloga je bila idealna, a jedini problem su nam bili brutalno jaki udari bure koji su nas doslovno bacali. Dok nam je padina bila s lijeve strane to i nije bio neki problem, ali padina s desne je značila lijepi pad i neizbježno kočenje cepinom. Ubrzo je to postalo normalno. Svako malo bi netko odletio pa se vraćao. Skije na leđima su nam svakako otežavale kretanje pod udarima bure. Kretali smo se u razmacima od nekih 20 metara. Ja sam bio uglavnom zadnji i kad bi vidio prvog da pada, pa drugog i trećeg, onda bi se bacio i pričekao da nalet bure prođe. Ja sam još bio pod udarom dok bi se prva dvojca već dizala i nastavljala dalje. Prijevoje smo prelazili kao da smo na nekakvoj bojišnici. Ležali bi ispod i čekali da udar bure stane i onda bi prvi pretrčavao preko. Pa tako i ostali. Znalo bi se dogoditi da te bura iznenadi na samom prijevoju pa te samo uredno baci natrag. I tako smo vodili borbu do Vaganskog vrha. Nakon Vaganskog borba se nastavlja, ali kako smo napredovali dalje, vjetar je nekako slabio. Bilić je u nekoliko navrata vikao da uživamo u ovom trenutku, jer tko zna kada ćemo opet imati priliku doživjeti ovakvo nešto. I bio je u pravu. Greben u tim uvjetima je doista nešto nevjerojatno. Neopisivo. Istovremeno nevjerojatno lijepo i nevjerojatno surovo! Kao da je planina bila ljuta što smo tu. Uskoro dolazimo do mjesta gdje je vjetar nekako utihnuo i Neno je kazao kako mu se čini da bura malo stišava. Imali smo još jedno sat i pol do Svetog brda. Došli smo do prijevoja kod Zle ploče. Gledali smo prijevoj ispred nas. Bilić je krenuo prvi. Krenuo je nekako puzeći dok smo ga mi gledali u čudu. Polako se šuljao prema vrtači koja je s lijeve strane prijevoja. Nesvjestan jakog vjetra kojemu je Bilić bio izložen, krenuo sam odvažno pored njega prema prijevoju kad me odjednom pokosio nalet vjetra i našao sam se na ledu, kako klizim, zabio sam cepin i to je bilo to. Eto i mene unutra. Nemoguće! Odjednom sam bio paraliziran! Nisam znao što da radim. Vjetar je bio toliko jak da nisam mogao niti glavu dignuti. Centimetar po centimetar gmizao sam prema vrtači da se maknem s tog ruba jer nisam znao situaciju s druge strane i bojao sam se da me ne ispali negdje u nepoznato. Uspio sam doći do ruba vrtače, ali situacija je bila sve gora. Vidio sam da Neno i Roko kreću prema nama. Svi smo gmizali kao nekakve gliste. Vidio sam da Bilić pokušava doći do ruba skroz lijevo da se digne na samu ploču, ali bezuspješno. Nakon nekih 15 – 20 minuta što smo tamo stajali prikucani osjetio sam da se ruke hlade. U jednom trenu sam napravio nagli pokret i samo me bacilo i počeo sam kliziti! U pozadini sam čuo Bilića kako viče: „Koči, koči!“, i uspio sam nekako zakočiti nakon nekoliko metara. Da sam otišao dolje uopće ne bi bilo ugodno jer je put do dna dalek i prilično strm. Katastrofa. Bili smo prikucani za led bez ikakve šanse da se igdje pokrenemo. Ruke su mi skroz zaledile i počelo je biti nepodnošljivo bolno. Gledao sam Roka na metar od mene kako mi nešto viče, ali nisam čuo niti riječ. Vidio sam samo kako mu se usta otvaraju i kako mu klepeću naočale na licu. Doslovce nam je gorotex navlačilo preko glave, a kako smo se držali za cepine okretalo bi nas u smjeru vjetra. U glavi mi je samo bilo: „Kako sam se uspio naći u ovoj situaciji!?“ Nakon nekog vremena Bilić je nestao s vidika, prebacio se preko! Vidimo samo vrhove skija, a ubrzo za njim nestaje i Neno! Roko i ja, jedan pored drugog i dalje nismo znali što ćemo. Ubrzo se Roko pokrenuo. Sve to je trajalo i trajalo... ruke više gotovo nisam osjećao. Nakon velike muke i Roko nestaje preko ruba. „Što ću?“ mislio sam. Nisam mogao više tu ostati jer bi bio gotov, morao sam se maknuti. Krenuo sam gore prema rubu. Naočale su klepetale, leđa su mi bila gola i bilo mi je nevjerojatno hladno, čudio sam se kako su mi uopće ranac i skije još na leđima?! Čak mi je, u jednom trenutku, palo na pamet da jednostavno sve otkvačim i neka nosi vjetar! Malo po malo, dovukao sam se do ruba i prebacio sam se preko bez gledanja u led i kamenja, i nekako sam se dokotrljao na drugu stranu. Vidio sam njih ispod sebe u nekoj rupi i bez razmišljanja se bacio u rupu. Ajme majko, kakvo je to bilo olakšanje! Stajali smo tamo neko vrijeme zbijeni, bez riječi. Počeo mi se vraćati osjet u ruke i boljelo me toliko jako da sam zaplakao. Roko mi je pokazivao da uopće ne osjeća srednji prst na lijevoj ruci. Tada smo odustali. Nije imalo smisla, mogli smo samo stradati. U tom trenutku nije nam bilo žao. Spustili smo se direktno do skloništa na Ivinim vodicama. Još uvijek smo bili izvan sebe. Tamo smo nešto pojeli i krenuli put Doma u Paklenici. Dok smo prelazili most prema Domu, s druge strane dočekao nas je pljesak, ovacije, čestitke, pozdravi i zagrljaji! Dočekali su nas prijatelji, djevojke, obitelji! Doista predivan osjećaj! Mi smo još uvijek bili izvan sebe, pomalo nesvjesni svega što se događa. Večer je krenula svojim tijekom, muzika i zabava, prepričavanje raznih događaja s naše pustolovine!

Tu i završava naša priča. Proći Velebit u ovim uvjetima je nešto što se doživi možda jednom u životu. Imali smo puno sreće i najvažnije od svega, imali smo veliku podršku! Bez te podrške zasigurno ne bismo uspjeli napraviti to što smo napravili. Hvala ljudi od sveg srca! Iako nismo službeno prošli VPP, niti smo uspjeli doći do Svetog brda, postavili smo ljestvicu prilično visoko. Nadam se da će i ovo naše putovanje biti inspiracija drugima kao što je i nama bila inspiracija putovanje naših prijatelja prije nas.