OPŠ 2024: 2. Izlet - Hajdemo do Vrane!

 

Piše: Severina Di Palucia

Upravo sam se vratila sa pohoda “Hajdemo do Vrane”. Bio je to VIII međunarodni planinarski pohod. Moj prvi i svakako ne zadnji. Zašto? Jer je ovaj pohod, kao i sama Opća planinarska škola čija sam polaznica, prerastao sva moja očekivanja. Preko 200 – njak sudionika pohoda i unatoč tako velikom broju sudionika organizacija je bila besprijekorna! Imali smo stručno vođenje te je osjećaj sigurnosti  bio stalno prisutan. Hvala našim vodičima Marku, Ivani, Neviu, Vesni, Jean Claudu i ostalima, a posebno Planinarskom društvu Belveder iz BnM, koji su učinili da naše druženje, i to cjelodnevno, bude cijelo vrijeme apsolutno zabavno.  

Nakon slatke zakuske, sa improvizirane, privlačne, drvene tvrđave oglasio se glavni vodič pohoda NEOŽENJENI Mitrović (Cure evo prilika! ;) M. misija ispunjena ;) ). Objavio je rutu puta te dao znak kako pohod može krenuti.

Staza uključuje zanimljive objekte koji imaju svoju povijest. Krenuli smo sa mjesta zvanog Pećina. Kroz stoljeća, među lokalnim stanovništvom Pećina je korištena kao sklonište za pastire i za lov na ljegulje. Isto tako neki stručnjaci smatraju kako je riječ o svetištu gdje se štovala nimfeja – odnosno božica nimfa. Nimfe su vladale vodama, šumama i gorama. 

Zatim smo krenuli uzbrdo, na Gradinu odakle smo se spustili na Duboku Dragu stazom Mile Vođere, koja ima nešto drukčije planinarske oznake. Ne one crveno bijele na koje smo navikli, već su markacije izražene u plavoj, bijeloj i zelenoj boji. Nakon odmorišta Mile Vođere, koji kao i dio staze nosi naziv zaslužnog planinara ove staze,  popeli smo se na Mali Bak, najvišu točku našeg puta (214 m n/v)  gdje smo napravili zajedničku fotografiju. Potom smo se spustili na Vilin izvor, popeli na Zaminu i sa Zamine na izvor Škorobić. 

Lagano hodanje koje je, uz više kratkih pauza, trajalo cca 4 sata prešli smo više od 9 km i cijelo smo vrijeme uživali u mirisu mediteranskog bilja, posebno kadulje te prekrasnim pogledima na našu najdužu planinu Velebit, Vransko jezero, naše najveće prirodno jezero te otocima. Usput smo se malo i osunčali, jer staza samo u jednom kratkom dijelu ima šumski pokrov, ali bilo je ugodno jer nas je cijelo vrijeme pratio lagani povjetarac. Obzirom da je prvi izlet već iza nas, sad već iskusniji, za moju grupu ovo nije bila kondicijski zahtjevna staza.  Gojzerice su svakako bile dio naše osnovne opreme zbog kamenitog krškog terena i, iako nismo ovom prilikom o tome razgovarali, vjerujem kako smo svi imali pošišane nokte ;).  

Kad nam je u Kartonu Pohoda udaren drugi pečat, Izvor Vila, znali smo da smo pri kraju staze. Po završetku organiziranim transferom stigli smo do Hana Jusufa Maškovića, spomenika kulture nulte kategorije, najzapadnijem preostalom turskom spomeniku u Europi.

U ruksacima smo uglavnom nosili vodu. Puuunoo vode. Jer, nakon pohoda, na livadi kod Pećine, poslužen nam je grah sa kobasicama koji je, pripreman u vojničkom kazanu, postigao idealnu temperaturu da se u njemu uživa. Pred samu večer kušali smo soparnik, jelo koje predstavlja hranu i tradiciju u jednom.  

Drugi dio druženja, nazvala bih “Žuja je zakon”. Sala mala. Ovo je samo subjektivni dojam ;)! Bilo je tu i vode, da se razumimo! I to one izvorske! Nije samo, kako smo imali prilike čuti od našeg vodiča Marka, s ovog mjesta voda tekla u naš antički Zadar, negó smo vodička Ivana i ja napunili i svoje boce vodom s izvora.  

Cijelo popodne i večer smo uživali u svirki splitskog rock benda Cortes i zabavnom programu koji je vodio Komarac koji ne grize negó dili nagrade ako ste ih osvojili. U povlačanju konopa nagrada mi je izostala, ali zato smo Ljubica i ja, ona to još ni ne zna, osvojili kape. Ona svoju kao alkar jer je pogodila U DVA, a ja jer san je gurala u karijoli. Ovaj osvrt prije predavanja u utorak ne može bit objavljen, tj. može nakon što Ljubici uručin nagradu, obzirom da je doma pošla ranije bez da je uzela nagradu i za nju još ni ne zna. 

U igrama su sudjelovali i mališani i odrasli. Bilo je i skakanja u vrićama. Tu ću se prijavit dogodine. Ove san se bojala da neću stat u vriću. ;) A neki su i trčali s jajon u žlici koju su držali zubima. Svak u svom filmu. Dok su jedni plesali na  ritam svitke benda, drugi su pivali klapske pisme, igrali frizbi, a i hulahop. Sad razumite zašto, kako san već rekla, ovaj događaj ulazi u moj kalendar zabava. 

Ali moralo se poć doma, pripremit za posjet Špilji Modrić. Nema panike oko priprema kao kod prvog izleta, ali valja odmorit. Sutradan mi je i rođendan! 

Tako smo, kad je stala glazba, moja ekipica i ja, uz graktanje žaba koje su se čule iz obližnjeg potoka, koji teče prema samom Vranskom jezeru, uputili pored templarske utvrde, starog grada Vrane – Laurane, do Hana gdje nas je čekao Škarin bolid.  Doma smo svi stigli veseli. Kako i ne bi kad smo odmah na početku pohoda od vila primili i “blagoslov cvijetom”.