OPŠ 2024: 1. Izlet – Nacionalni park Paklenica (Planinarski dom Paklenica) „Kretanje u planinama“
Piše: Antonija Škara
Opću planinarsku školu neki od nas upisali su nakon dugogodišnjeg čekanja; da napune potreban broj godina, da im se poklope povoljne okolnosti i slično, a neki slučajno ili na nagovor prijatelja. Kako bilo, naša je grupa ovogodišnjih školaraca odslušala prva predavanja i slijedio je prvi izlet u Nacionalni park Paklenicu sa noćenjem u Planinarskom domu Paklenica.
Strka i zbrka oko izleta počela je već dan ranije. Krenuvši u nabavku potrebnih stvari u petak popodne, skužili smo da već kasnimo. Kupovina je zauzela previše vremena, a kupljeno se ne stigne oprati i osušiti. Pakiranje ruksaka počelo je mirno, ali je ubrzo postalo panično. Sat vremena trebalo je da poskidamo etikete sa kupljenih stvari. Pakiranje nije išlo po planu, vrime je odmicalo, popis stvari za ruksake je završio negdje u hrpi tih stvari koje su stajale na krevetu spremne za pakiranje, panika je rasla. U ta dva i po sata dva put nas je posjetila naša kćer, koja je pomno pročitavši popis stvari za ruksake, konstatirala da, nema napretka u pakiranju. Bog zna kako nam je napokon uspilo privesti pakiranje kraju, ali znam da je bilo već 11 sati i jasno da se nemamo šanse naspavati.
Jutro je počelo još konfuznije od večeri. Nokti su, sva sreća oni na rukama :), ostali nepošišani, a od svađa koju salamu nosimo, koliko kruha ćemo kupit, di su nam iskaznice (po stoti put) i slično, jedva smo uspili na vrime izać iz stana i nekim čudom stići na mjesto sastanka s grupom. Činilo se da ni drugima nije baš sve išlo po planu…
Po planu, oko 9 sati stižemo do rampe na ulazu u Nacionalni park Paklenica, okupljamo se na parkingu. Nakon što su vodiči uspješno ukazali jednoj od školarki da ne idemo na sedmodnevnu ekspediciju, te je ona izvadila dio stvari iz svog preteškog ruksaka, mogli smo krenuti. Prvi uspon i dobro poznate serpentine, doduše, novo iskustvo kretanja sa grupom nepoznatih ljudi, pod vodstvom vodiča, ali i ovako velikim i teškim ruksakom. Ubrzo skrećemo desno kod putokaza za Jurline, te prelaskom potoka započinjemo najtežu dionicu hodanja za taj dan. Još odmorni i svježi, uspon savladavamo bez problema. Odmaramo na vrhu, te nakon zajedničke fotografije nastavljamo dalje prema Malim Močilima i planinarskom domu, sada već opušteniji znajući da smo za taj dan, najtežu dionicu savladali. Putem nam se otvaraju prekrasni vidici na planinski krajolik kroz borove koji me uvijek podsjećaju na bonsai, kao da ih netko svakodnevno pažljivo oblikuje.
Oko 16 sati, prema planu, stižemo, umorni ali zadovoljni, na planinarski dom Paklenica, gdje nas dočekuju domarica Irena i njen otac Vijeko. Uslijedilo je raspremanje stvari, prikupljanje i priprema drva za loženje večernje vatre i večera. Moram reći da sam imala osjećaj da je pijat veličine šalice za kavu i da se nikad neću najesti. Ne treba govorit da smo pojeli sve do zadnje mrvice. Nakon večere družili smo se uz vatru „na smjene“ do kasno u noć. Noć je prošla dobro, budila nas je kiša i kako kaže Sam, neki izvanzemaljci sa crvenim svjetlima su nam šetali po sobi. Već oko 6 svi su bili budni i bilo je jasno da nam ipak fali još malo sna, što će nam otežati drugi dan. Ono o što smo svi mislili, Sam je slikovito izrazio, rekavši čim je otvorio oči: „Al će nas danas HGSS skupljat po planini!“ Nakon spremanja stvari i doručka postrojavamo se za zajedničku fotografiju ispred doma, te navukavši kabanice, uz pratnju kiše, pozdravljamo Irenu i Vijeku i krećemo u drugi dan našeg izleta, još uvijek u blaženom neznanju o tome što nas čeka.
Nakon prvih 40 minuta dosta napornog uspona, vodiči donose odluku da se formiraju dvije skupine školaraca koje će odraditi različite rute, jedna je nešto kraća, a jedna duža, pa smo se nakon još jednog sata hodanja razdvojili. Cijelim putem imali smo prekrasan pogled na drugu stranu kanjona, glavnu stazu u dnu kanjona i dom, po kojem smo se uvijek mogli orijentirati. Razvedrilo se, pa nas je sunce napokon natjeralo da napravimo nekoliko fotografija. Nadomak zaseoka Ramići, dok smo pažljivo zaobilazili razmazne (iliti nagazne) bombe, kako ih zove naš voditelj Marko, Sam nas opet nasmijava do suza svojim viđenjem situacije: „Ovaj, ovuda što je proša, baš je neki se*onja!“. Ali uskoro, neće nam više biti do smija, prije do suza…
Dolazimo do Vidakovog kuka gdje radimo dužu pauzu kako bi školarci podijeljeni u dvije grupe mogli otići do vrha. Ja nisam išla do vrha, ali prema opisu ostalih pogled je prekrasan i isplati se popeti. Nakon Vidakovog, nastavljamo put dalje prema Zojinom kuku, gdje nas čeka ta prva sjala (za neke i prvi takav uspon uopće) koju smo znatiželjno iščekivali, ali od koje smo malo i strepili. Stigavši do sajle, više ne se uopće ne mogu sjetiti kako sam zamišljala taj dio puta, ali sada mi se učinilo da će biti preteško. Opet je netko od školaraca te misli duhovito uobličio, pozdravljajući se sa životom: „Ljudi, bilo mi je drago upoznati vas…“ Ispred nas je bila okomita stijena na koju je pričvršćena sajla, nema puta, nego se mi moramo prilagoditi stijeni. Brinulo me to što je sa onim ogromnim ruksakom teško dići ruke iznad glave i bez da se moram držati za sajlu, ali eto, srećom nije bilo puno vremena za raspravu sa samom sobom, za čas je bio moj red za penjanje. Korak po korak, na ruksak sam zaboravila, te bez gledanja unazad, na vrhu sam bez problema. Uz vodiče koji su pazili na nas i pomagali sa uputama osjećali smo se sigurno. Na Zojinom kuku radimo kratku pauzu i uživamo u, za mene, najljepšem pogledu na ovom izletu. Sa Zojinog kuka otvara se prekrasan pogled na more, otoke, planinske vrhove, udoline i raznovrsne kamene oblike. Nastavljamo put znajući da nas čeka još jedna sajla, ovaj put pri spustu. U blaženom neznanju dolazimo do iste. Čim sam ugledala spust i sajlu dojavila sam onima iza sebe da uživaju još malo dok ne znaju što je ispred. Hm, više nema mogućnosti da ne gledamo prema dolje, kao kod uspona. Samim tim, barem za mene, ovo je bilo dosta stresnije. Ugledavši spust, prva misao mi je bila: „Što ako mi ruke otkažu (prestanu raditi)?“ , da bi već u sljedećoj sekundi pomislila da mi gluplja stvar valjda u životu nije pala na pamet, pa nije to sajla od dva kilometra. I opet, bio je moj red za spust, krećem bez razmišljanja u borbu sa sajlom i sa spustom. Iako dosta teže od onog uspona, i ovdje se svaki korak treba dobro isplanirati i proći polako i pažljivo. Dogodi se na sekund dva da ne znaš što bi, ali nađeš rješenje. Iako je najteži dio bio gotov, nakon ovog spusta bilo je dosta naporno održavati ravnotežu prelazeći preko onih ogromnih babulja razbacanih u podnožju spusta.
Nastavljamo dalje prema Manitoj peći, samo, odjednom se sve čini lagano. Nikome ne pada na pamet da izvadi štapove iz ruksaka (spremili smo ih u ruksake prije prve sajle) i već je polako jasno da izlet uspješno privodimo kraju, pa nas unatoč umoru i razno raznim bolovima ipak najviše zaokuplja osjećaj postignuća. Nakon kratke pauze kod Manite peći spuštamo se u kanjon do glavne staze. Hodajući po glavnoj stazi do parkinga činilo se da bismo mogli nastaviti ovako još dva dana; „ne mogu stat“ kako je to rekla jedna školarka. A naš voditelj Marko ima i naziv za to posebno stanje uma, kojeg vam ne mogu ponoviti, ali nas je dobro nasmijao. Slijedila je podjela „zamki“ na parkingu, te smo se još neko vrijeme družili kod Dinka i tako priveli naš prvi izlet kraju.
Istina, našla sam sutra dan neke kvrge po leđima i iduća dva dana nisam mogla bez jaukanja doći od kuhinje do boravka, ali ostaju nam uspomene za cijeli život. Ostalo je toga neispričanog…kao što je „bimbaž“, valjda najsmješnija priča sa izleta, ali evo i previše sam pričala, možda nekom drugom prilikom. Veselimo se idućem izletu i novim doživljajima.
